X

Simpoziji Conjuncture

Conjuncture je serija simpozija o filozofiji, politici i estetici 21. stoljeća. Koordinatori programa su Nathan Brown (Concordia University / Centre for Expanded Poetics) i Petar Milat.
 
Materijalizam 21. stoljeća | Ostaviti život za sobom: vitalizam i antivitalizam u suvremenoj filozofiji | Umjetnost pojma | Moderna, na kraju krajeva | Sofistika: snaga lažnoga | Poiesis  | Struktura | Forma
 

Materijalizam 21. stoljeća (20.-21.06.2009.)

Već ima sto godina da je Lenjin u svojem Materijalizmu i empiriokriticizmu pokušao odgovoriti na “nestanak materije” iz teorije fizike tako što je pokušao razviti jedan filozofijski materijalizam. U svojem je nastojanju Lenjin propitao neke od onodobnih odgovora na elementarna filozofska pitanja: Prethodi li bitak mišljenju? Može li se uspostaviti veza mišljenja i opažanja sa materijalnim objektima nezavisno od mišljenja i opažanja? Je li operacije mišljenja moguće svesti na materijalne procese? Je li “materija” filozofski ili znanstveni pojam? Koja je veza između filozofijskog materijalizma i političke prakse?

Glavni izlagači su bili: Miran Božovič, Graham Harman, Peter Hallward i Martin Hägglund.
 

Ostaviti život za sobom: vitalizam i antivitalizam u suvremenoj filozofiji (17.-19.06.2011.)

U posljednjem je desetljeću “život” postao odlučujuća točka promišljanja u filozofiji, političkoj teoriji, umjetnostima i znanostima. Unutar filozofije talijanska je biopolitička misao – Giorgio Agamben, Toni Negri, Paolo Virno – nastavljajući se na Foucaulta razvila koncept života koji bi trebao moći opisati fenomene suvremenog društva. Život je kod tih autora pojam koji je jednako obilježen iskustvom genocida kao i patologijama kapitalističke proizvodnje dvadesetog stoljeća. No, život isto tako stoji za obećanje ili nepokorivo mjesto društvene kreativnosti i bogatstva koje ide onkraj postojećeg stanja.

Za umjetnosti i estetičku teoriju su pak razmišljanja Gillesa Deleuzea, inspirirana Nietzscheom i Bergsonom, bila od prvenstvene važnosti, te kao da se počela ispunjavati čuvena Foucaultova prognoza da će 21. stoljeće biti delezijansko. Bilo da se radi o filmu, glazbi, plesu ili net.artu – Deleuzeov vitalizam (sabran u konceptima kao što su primjerice afekt ili rizom) krucijalan je okvir za shvaćanje suvremenih umjetničkih praksi.

Na kraju, ali ne i najmanje važno: znanosti o životu (life-sciences) postale su zamašnjak znanstvenog i tehnološkog razvoja postajući novom paradigmom.

Glavni izlagači su bili: Ray Brassier, Martin Hägglund, Adrian Johnston i Catherine Malabou.
 

Umjetnost pojma (15.-17.06.2012.)

Estetika nije samo (filozofska) disciplina, već ona predstavlja i ime jednog privilegiranog korpusa znanja koji je nastao u dobu Prosvjetiteljstva. U estetici se radi o umjetnostima, ali – još znakovitije – o formiranju čovjeka putem umjetnosti.  Od 1750-ih naovamo estetika stoga stoji na odlučujućem mjestu križanja kulturalne produkcije i političke prakse.

Propitivanje dosega estetike kao (filozofske) discipline i (antropološkog) projekta nije novo i ono kao sjena prati razvoj estetičkog mišljenja.  Bilo da se radi o teorijskom osporavanju estetike ili o umjetničkim praksama koji negiraju vrijednosti za koje se pretpostavlja da su specifično estetičke. Kritika estetike može pak smjerati i u pravcu širenja estetičke domene, što jest primjerice poduhvat Jacquesa Rancièrea kada govori o estetici kao indisciplini. Pitanje koje se postavlja s obzirom na takva anti-, in- ili anestetička promišljanja jest u kojoj mjeri ona, unatoč nastojanju da napuste estetiku, ipak ostaju na terenu estetičkog projekta čiji zamašnjak čini spoj znanja, umjetnosti i određenog poimanja čovjeka.

Misliti umjetnosti s onu stranu estetike znači s jedne strane, dakle, potragu za filozofskom aparaturom koja umjetnosti neće konceptualizirati u vidu jedne znanosti osjetilnoga. A s druge strane to je i nepristajanje na institucionalnu kritiku umjetnosti kao relegiranje umjetnosti u sociologiju, što je svojevrsni odvjetak anti-estetičkih tendencija.

Glavni izlagači su bili: Michel Chion, Alexander García-Düttmann, Martin Hägglund i Evan Calder Williams.

Publikaciju možete preuzeti ovdje.
 

Moderna, na kraju krajeva (22.-23.06.2013.)

Najrazvikanija promišljanja odnosa moderne prema suvremenosti modernu su karakterizirala ili kao prohujalu epohu (Jameson) ili kao nedovršeni projekt (Habermas). Razmimoilaženje tih dvaju promišljanja često je historijske materijaliste dovodila u napast da Jamesonov navodno marksistički pojam postmoderne stavljaju u opreku spram liberalnih, socioloških konceptualizacija koje su bile nedostatne da se pojmi kako je moderna povijest utemeljena u strukturnim odrednicama kapitala.

No, što ako upravo zaključivanje moderne – kao epohe čiji su društveni odnosi istovremeni s kapitalizmom – preostaje kao jedan nedovršeni projekt? Uzevši u obzir kontradikcije Jamesonovih razmatranja, koji drži da su kapitalizam i moderna međusobno izmjenjive kategorije i da je postmoderna period društvene i političke povijesti koji odgovara kasnom kapitalizmu. Jer se čini kao da je za Jamesona moderna završila iako kapitalizam nastavlja da traje, premda i on sam pretpostavlja da je kategorija moderne definirana u strukturnom identitetu sa kapitalizmom.
Ukoliko naprosto kategoriju postmoderne zamjenimo s onom kasne moderne, mogli bismo izbjeći inkoheretnost u koju Jamesonova promišljanja upadaju kada nezgodno povezuju jedno doba (nakon moderne) s drugim dobom (kasnog kapitalizma). Što taj naš terminološki iskorak obećava jest nova historijska perspektiva u kojoj kraj moderne više nije strukturni fait accompli već jedan revolucionarni zadatak, utoliko što je povijest moderne povijest kapitala, i obratno – povijest koja mora doći kraju, iako to još nije.

Takvim se pristupom moderni otvara problemsko polje za koje se čini da tek sada, u 21. stoljeću, može biti razrješeno: što znači postaviti se na kraj krajeva moderne kao onog perioda čije historijske uvjetovanosti još nije nestale, iako već sada upućuju na svoj vlastiti neizvjesni kraj?

Izlagači su bili: Peter Hallward, Alexi Kukuljevic, Evan Calder Williams & Victoria Brooks i Nathan Brown.
 

Sofistika – snaga lažnoga (27.-29.06.2014.)

Od Platona naovamo sukob filozofije i sofistike predstavlja primarnu shemu kako da se promišlja odnos istinitog i lažnog. Sofistika, kaže Barbara Cassin, je bauk filozofije … i poput sablasti se uvijek iznova javlja u novim oblicima. Od klasičnog skepticizma do modernog empirizma, historijskog materijalizma, ničeanske genealogije, psihoanalize, lingvističkog obrata, dekonstrukcije ili ne-filozofije – nasljeđe sofistike je moćni podzemni tok filozofijske autentičnosti. Što znači odnos istinitog i lažnog, ne više i ne samo kao pogled unatrag na intelektualnu historiju, već kao pitanje budućnosti filozofije?

Sudjelovali su Barbara Cassin, Ray Brassier, Alexander García Düttmann, Alberto Toscano, Julie Beth Napolin, Sami Khatib, Alexi Kukuljevic, Tzuchien Tho.
 

Poiesis (12.-14.06.2015.)

Poiesis znači stvaranje. Ali što to znači stvaranje?

Znači, između ostalog, to da poetika nije ograničena samo na područje književnosti. Gdje ima stvaranja, ima i poetike: teorije formalne prakse proizvodnje. Kad se u prvom tomu Kapitala uputimo prema “skrivenom mjestu proizvodnje”, tad smo se uputili prema području poiesisa i to zato što stvaranje nije samo pojedinačni autorski pothvat. Ono što će biti stvoreno, i način na koji će biti stvoreno, ovisi o konfiguraciji društvenih i tehničkih snaga što znači da se sve prakse umjetničkog stvaranja—film, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, izvedbene umjetnosti, poezija, itd.—odvijaju na zajedničkom, neravnom terenu historijske determiniranosti. Poetika, ovako shvaćena, može biti promišljanje međusobne historijske determiniranosti umjetnosti—kao što pokazuje Poetika društvenih oblika, još nezaključeni projekt Fredrica Jamesona. Teorija i praksa stvaranja, poiesis, presijeca pojedinačne umjetničke oblike te pritom, prelazeći preko granica pojedinih medija, institucionalnih okruženja i disciplinarnih protokola, povezuje metode i materijale diskrepantnih proizvodnih praksi te artikulira njihove zajedničke pojmovne, formalne i ideološke probleme. Više →

Sudjelovali su: Oleg Tcherny, Aaron Schuster, Marie Gil, Goran Sergej Pristaš, Angela Rawlings, Amanda Holmes, David Wills, Jed Rasula, Branka Arsić, Thomas Schestag, Marjana Krajač, David Grubbs, Andrea Belfi
 

Struktura (12.-16.06.2017.)

Struktura je kvaliteta koja prožima fizički svijet i naš spoznajni odnos s njim. Filozofska tradicija od Platona nadalje formu je smatrala pojmom od najveće važnosti. Tek je u dvadesetom stoljeću pojam strukture sistematski određen i iskorišten — u prošlom stoljeću pratili smo njegov meteorski prelet nebom humanistike sve dok on, kako se čini, nije ponovno nestao u mraku neodređenosti.

Naš petodnevni simpozij bit će posvećen sudbini pojma “strukture” — kao pojma i konstrukcije — u dvadeset i prvom stoljeću. Temi ćemo pristupiti iz perspektive filozofije, psihoanalize, umjetnosti, znanosti, literature i filma: pitat ćemo se što bi značilo misliti i fizički odrediti ili istražiti konstituciju “strukture” danas, dok se napajamo iz starih i novih teoretskih izvora.

IZLAGAČI: Aaron Schuster / Ada Smailbegovic / Evan Calder Williams / Victoria Brooks / Omri Moses / Alexi Kukuljevic / Nathan Brown / Joshua Wiebe / Robin Graham / Amanda Holmes / Ante Jerić / Vladimir Tasić / Leonardo Kovačević / Pearl Brilmyer
 

Forma(18.-22.06.2018.)

Nekompatibilni pojmovi kojima je forma suprotstavljena — pojava, materija, sadržaj, povijest — upućuju kako na veliku općenitost tako i na specifičnu plastičnost ove vrlo važne kategorije. Bilo da ju se odbacivalo kao idealiziranu apstrakciju ili da se na nju pozivalo radi konkretizacije, “forma” je varljivo udomaćena u filozofskim, političkim, književnokritičkim i kunsthistoričarskim raspravama. Iako ova polja ne mogu bez pojma forme, njega se puno češće upotrebljava nego ga se definira ili pretvara u predmet teorijskog razmatranja. Dok je “struktura” u dvadesetom stoljeću bila predmet izravne teorijske elaboracije, “formi” nije posvećena tako stroga pozornost, unatoč tome što se na nju teorija redovito oslanjala. Danas je ta činjenica posebno problematična u metodološkim raspravama između “formalizma” i “historizma”: sudionici tih rasprava često zauzimaju jednu ili drugu stranu bez da pritom jasno odrede konceptualne uloge dane opozicije ili njezinog mogućeg razrješenja. Dodajmo k tome da bi pozivanje na formu bez teorijske elaboracije pitanja što je forma? moglo učiniti nejasnim i njegovo osjetljivo naličje. Prema čemu se, jednom kad preokrenemo pitanje, šire rubovi pojma i za čime se to poseže s njegovih fluidnih granica: što nije forma?

Petodnevni simpozij bit će posvećen ispitivanju samog pojma forme, praksi njegove teorijske elaboracije i njegovoj kritičkoj primjeni, a sve to u nadi da će pritom biti razjašnjena suvremena proširivanja pojma i njihove implikacije.

IZLAGAČI: Pearl Brilmyer / Emily Ruth Capper / Ronjaunee Chatterjee / Amanda Holmes / Naomi Levine / Jamila Mascat / Julie Beth Napolin / Nathan Brown / Greg Ellermann / Michael Gallope / Ante Jerić / Alexi Kukuljevic / Petar Milat / Marty Rayburn / Fillipo Trentin