X

Dopunska nastava

Roswitha Scholz: Teorija i kritika rascjepa vrijednosti: Teze o kapitalizmu i hijerarhijskim rodnim odnosima (1)

Iznesene teze su iscrpnije na srpskom jeziku izložene u tekstu Vrijednost je muškarac prevedenom za časopis Stvar.

Kao kritičarka teorije vrijednosti Scholz iznosi, za razliku od većine marksističkih feministkinja (primjerice teoretičarki pokreta Nadnice za kućanski rad), „tradicionalniju“ definiciju vrijednosti i apstraktnog rada po kojoj ženski reproduktivni rad, prema Marxovoj definiciji, nije rad. Upravo na toj razlici određuje poziciju žene u kapitalističkom društvu. Ta se pozicija, naravno, prilagođava mijenama kapitalističke reprodukcije, te Scholz na kraju izlaganja reflektira o poziciji žene u današnjem društvu.

 

Teorija i kritika rascjepa vrijednosti: Teze o kapitalizmu i hijerarhijskim rodnim odnosima (1)

U tekstu koji slijedi predstavit ću neke od teza o kritici rascjepa vrijednosti (Wertabspaltung) koju sam razvila i iscrpno razložila u knjizi „Rod kapitalizma“ (prvo izdanje objavljeno 2000. godine). U 1990-im godinama su u polju istraživanja o ženama, nakon kraha Istočnog bloka, visoko na cijeni bili kulturološki pristupi i pristupi teorije razlike, koji su zatim mutirali u teorije roda. S druge strane, do krize 2007./2008., Marx već dugo ni u feminizmu ne predstavlja tabu. Teorija rascjepa vrijednosti moj je odgovor na te dvije tendencije. Moje je teorijsko polazište je, uz Adornovu kritičku teoriju, jedna nova fundamentalno kritična teorija „vrijednosti“ i teorija „apstraktnog rada“ kao daljnje razvijanje marksijanske kritike političke ekonomije, čiji su najprominentniji predstavnici u posljednjih nekoliko desetljeća bili Robert Kurz i djelomično Moishe Postone (usp. Kurz 1991, Kurz 1999, Postone 1988, Postone 2003). Namjera mi je pridodati novu kvalitetu njihovim pristupima.

1. U skladu s tim novim shvaćanjem kritike vrijednosti, u središtu kritike ne stoji takozvani višak vrijednosti za sebe, odnosno eksploatacija koja je izvana definirana kroz kapital preko pravno-vlasničkih odnosa, već društveni karakter robnoproizvodnog sistema, a time i karakter apstraktnog rada u širem kapitalističkom kontekstu. Prema tom pristupu, „rad “ nastaje tek u kapitalizmu, zajedno s poopćenjem robne proizvodnje, te ga stoga nije moguće ontologizirati.

Kao robe, proizvodi predstavljaju „minuli apstraktni rad“ te utoliko i vrijednost, to jest predstavljaju jednu određenu (prepoznatu na tržištu kao društveno vrijednu) količinu uložene ljudske energije. To „predstavljanje“ se opet očituje u novcu kao univerzalnom posredniku i istovremenoj samosvrhovitosti oblika kapitala. Proizvodne aktivnosti su u moderno doba posredovane odnosom apstraktnog rada. Razvojem kapitalizma cjelokupni je život na Zemlji obilježen slobodnim kretanjem kapitala, a zajedno s time, u kapitalizmu po prvi put nastaje apstraktni rad, koji se danas doima ahistorijskim – kao ontološki princip.

2. Osnovni oblik kapitalizma, po mojem mišljenju, iz perpektive forme „vrijednosti“, odnosno apstraktnog rada još uvijek nije u dovoljnoj mjeri definiran kao fetišistički odnos. Valja uzeti u obzir da se uz formu vrijednosti i apstraktni rad, u kapitalizmu pojavljuju i reproduktivne aktivnosti koje ponajprije obavljaju žene. U skladu s time, rascjep vrijednosti podrazumijeva da su reproduktivne aktivnosti u srži određene kao ženske aktivnosti tako što su pomoću pripisivanja određenih orođenih osjećaja, osobina, držanja (emocionalnost, senzualnost, brižnost i dr.), jednostavno odvojene od vrijednosti/apstraktnog rada. Ženski životni kontekst, ženske reproduktivne aktivnosti u kapitalizmu imaju stoga drugačiji karakter od apstraktnog rada, zbog čega se ne mogu bez poteškoća supsumirati pod pojam „rada“. Radi se o jednoj strani kapitalističkog društva koju se ne može obuhvatiti marksijanskim pojmovnim instrumentarijem. Međutim, u jednu ruku, reproduktivni rad je povezan s vrijednošću, njezina je pretpostavka te joj nužno pripada; u drugu, on se ipak nalazi izvan nje.

Vrijednost i njen rascjep stoje, dakle, u dijalektičkom odnosu jedno prema drugome. Jedno se ne može izvesti iz drugoga, već se jedan od drugoga razilaze istovremeno međusobno se određujući. Utoliko se rascjep vrijednosti može razumjeti kao nadređenu logiku koja premašuje unutarnje kategorije zasnovane na robnom obliku. Upravo se u tom smislu može doći do razumijevanja (fetišističkog) podruštvljenja, a ne samo preko forme „vrijednosti“.

Trebalo bi također naglasiti kako je ono što nam je naizgled osjetilno neposredno dato u području reprodukcije, potrošnje i aktivnosti koje ih okružuju, postalo historijskim u kontekstu rascjepa vrijednosti kao sveukupnog procesa.

Kategorije kritike političke ekonomije ipak nisu dovoljne i iz još jedne perspektive. Rascjep vrijednosti podrazumijeva specifičan sociopsihološki odnos. Određene manje vrijedne osobine (senzualnost, emocionalnost, slabosti u rezoniranju i karakteru itd.) pripisane su „ženi“, te su odvojene od muško-modernoga subjekta. Takvo orođenje osobina znatno obilježava simbolički poredak robnoproizvodnog patrijarhata. Posebice se na sociopsihološkoj i kulturalnosimboličkoj razini rascijepa vrijednosti to orođivanje ispostavlja kao formalni princip robnoproizvodnog patrijarhata.

3. Asimetričan rodni odnos se po mojem mišljenju u teorijskom smislu može istraživati samo ograničimo li se na modernu/postmodernu. To ne treba značiti da taj odnos nema svoju predmodernu historiju. Međutim, s podruštvljenjem robnog oblika on je zadobio sasvim novu kvalitetu. U takvom bi sustavu žene trebale biti prvenstveno zadužene za manje vrednovano područje reprodukcije koje se ne može predstaviti u novcu, a muškarci za kapitalističku proizvodnu sferu i javnost. Tome proturječe tumačenja koja na rodne odnose gledaju kao na „ostatke“ predkapitalističkih razdoblja. Primjerice, nuklearna obitelj, kakvu mi poznajemo, pojavljuje se tek u 18. stoljeću, kao što su općenito javna i privatna sfera onako kako ih mi razumijemo nastale u moderno doba. Istodobno tvrdim da kapitalistička robna proizvodnja u tom razdoblju nije naprosto išla svojim tijekom, nego da se naprotiv tada pokrenula društvena dinamika čiji je glavni princip odnos rascjepa vrijednosti. Odnos između privatne i javne sfere razjašnjava i postojanje muških saveza koji su nastali na osnovi afekata usmjerenih protiv ženskoga. Tako su se u muške saveze ustrojile cjelokupna država i politika. Ipak, efekt rascijepa vrijednosti kao društveno-formalnog principa prožima sve razine i sfere, dakle i različite javne sfere. Npr. žene su zapravo cijelo to vrijeme također bile zaposlene, no unatoč tome, u prosjeku zarađuju manje od muškaraca te do danas imaju poteškoća u tome da dospiju na više pozicije.

4. Kao i Frigga Haug, polazim od ideje da se robnoproizvodni patrijarhat mora pojmiti kao civilizacijski model (usp. Haug 1996, str. 229 nadalje), ali ću njena promišljanja prilagoditi teoriji rascjepa vrijednosti (usp. Haug 1996, od str. 229 nadalje). Na „muškarca“ se tako gleda kao na čovjeka/duhovno biće/onoga koji je nadišao tijelo, a na ženu pak kao na nečovjeka, kao na tijelo. Muškarci moraju stremiti slavi, odvažnosti, besmrtnim djelima, te ih se drži radnima. Žene za zadaću imaju brigu o pojedincima i o ljudskom rodu. Pri tome se priroda mora proizvodno podčiniti, njome se mora ovladati. Muškarac se pak neprestano nalazi u nadmetanju s drugima.

Takve predodžbe također određuju sliku poretka modernog društva u cjelini. Proizvodna sposobnost i voljnost, racionalno, ekonomsko, efektivno trošenje vremena podjednako određuju civilizacijski model u njegovim objektivnim strukturama, njegovim mehanizmima i njegovoj historiji, kao i principe djelovanja pojedinaca.

Istodobno s napuštanjem društvenoga i prirode, podčinjavanje i marginaliziranje žena stoga su pretpostavka robnoproizvodnog civilizacijskog modela (usp. Haug 1996, od str. 229 nadalje).

Empirijski se pojedinci ne mogu otrgnuti društveno-kulturnim uzorcima, čak i kad se više s njima ne poistovjećuju. Pri tome, predodžbe o rodu podliježu historijskoj mijeni, što ćemo još kasnije vidjeti.

5. U skladu s teorijom rascijepa vrijednosti otvara se mogućnost identitetsko-logičkog procesa, hoćereći procesa koji dopušta prihvaćanje svega u ideji, u strukturi, a da se istovremeno različitost supsumira te se štoviše prenose mehanizmi, strukture, obilježja robnoproizvodnog patrijarhata na ne-robnoproizvodna društva, što podrazumijeva stavljanje različitih razina, sfera, područja u samom robnoproizvodnom patrijarhatu u istu kutiju, uz iznimku kvalitativnih razlika. Za razliku od polaženja od forme vrijednosti, kod odnosa rascjepa vrijednosti polazi se od jedne temeljne društvene strukture kojoj odgovara androcentrično-univerzalističko i identitetsko-logičko razmišljanje. Jer od presudne važnosti nije samo to da postoje – uz iznimku različitih kvaliteta – trećina vremena provedena zajedno, prosječno radno vrijeme, apstraktni rad, što djelomično stoji iza ekvivalentnog oblika novca. Prije će biti da je društvenoj strukturi vrijednost nužna kako bi mogla gledati na kućanski rad, životnosvjetno, senzualno, emocionalno, nepojmljivo, nejednoznačno kao manje vrijedno te sve to staviti po stranu.

Dakle, rascjep je pretpostavka za to da kontingentno, ne-regularno, ne-analitično, znanstvenim sredstvima nespoznatljivo u muški dominiranim područjima znanosti, politike i ekonomije ostane značajno neistraženo. Osim toga, najvažniju ulogu igra klasifikacijsko razmišljanje koje ne može kritički sagledati specifičnu kvalitetu, samu stvar i ne može opaziti i poduprijeti popratne razlike, lomove, ambivalencije, neistovremenosti itd.

Drugim riječima, za „podruštvljeno društvo“ kapitalizma, da uporabimo Adornovu formulaciju, to zapravo znači da spomenute razine i područja nisu naprosto neraskidivo, kao „realna“, povezana jedna s drugima, nego da ih se u podjednakoj mjeri mora promatrati u njihovoj objektivnoj „unutarnjoj“ povezanosti prema bazalnoj razini rascjepa vrijednosti kao principa forme društvenog totaliteta koje tvori društvo uopće i na razini biti i na razini pojave.

U isti mah teorija rascijepa vrijednosti je uvijek svjesna i svojih granica kao teorija.

Prema tome, ono što se podudara s pojmom rascijepa vrijednosti kao formalnog principa se ne može podići na razinu „glavnog proturječja“. Jer prema do sada iznesenom, teorija rascijepa vrijednosti se kao i teorija vrijednosti može donekle nazvati i „logikom jednoga“. Ona u svojoj kritici identitetske logike ostaje vjerna samoj sebi te može postojati ako samu sebe ne relativizira ili niječe u slučaju nužde. A to također znači da teorija rascijepa vrijednosti mora dati prostora drugim oblicima društvene diskriminacije (ekonomske nejednakosti, rasizma i antisemitizma) teoretski ravnopravno mjesto (u što ne mogu ovdje detaljnije ulaziti).

Nastavak teksta.

Prevela Marija Ćaćić
Uredile Mia i Lina Gonan