“Kino emancipacije” je ideja oslobodilačkog, emancipatorskog kina, antipedagoškog kina, kino-razodgajatelja. Moć priče, snaga naracije tolika je da zavodi gledatelje do te mjere da oni postaju estetički, etički i politički pasivni gledatelji. Gledatelja treba razodgojiti od priče, vratiti ga kinu gledanja i kinu viđenja – bez obzira na to kakve je namjere ili nenamjere/iskliznuća tvorac filma učitao i uprogramirao u audiovizualno djelo (tj. da li je ono film ili protufilm), gledatelj se formira u kinu, u činu gledanja i viđenja filma. Da se proizvede aktivni, oslobođeni, emancipirani gledalac (Jacques Rancière) treba razbiti kalupe narativne percepcije.
Umberto Eco ustvrdio je da čitatelja prve razine zanima samo kakva je radnja i kakav će biti njezin svršetak – druga, dublja razina čitanja podrazumijeva drugo i sva iduća čitanja koja će razotkriti strukturu i mehanizme užitka u tekstu. “Kino emancipacije” zagovara upravo takvu antipedagogiju filma – razodgajanje od gledanja filma kao naracije, audiovizualnoga pripovijedanja zavodljive moći identifikacije i eskapizma, pa makar i u nasilnom prekidu s reprezentacijskom moći filmske priče. Sličan nasilni prekid postoji kao recept među filmskim kritičarima koji, da bi se suočili s formom, preskaču razinu prvoga čitanja – unaprijed pročitaju fabulu filma tako da preskoče prvo gledanje, kada su baš svi zavedeni pripovijedanjem. Rancière podsjeća da se film kao umjetnost pokretnih slika može razumjeti tako da pamtimo kako je riječ o odnosu dvaju pokreta – vizualnog odvijanja slika na ekranu te razvijanje slijeda slika karakterističnoga za narativne umjetnosti. “Kino emancipacije”, da oslobodi od viđenja filma samo kao narativnoga slijeda pokretnih slika, zagovara povratak nizu formi gledanja i doživljavanja filma (ne nužno racionalnih), putem niza emancipatorskih, specifično filmskih, kinematografskih koncepata koji ruše sve rašireniju zarobljenost filma aristotelovskim mehanizmom priče i time izdaju njegove izvorne potencijale – riječ je o zagovoru filma kao prostora sjenki na platnu, filma kao sna (oboje, po Raúlu Ruizu, dijele isti mehanizam i logiku montaže), filma kao mizanscene (koreografiranog odnosa svijeta i pokretne kamere-oka), filma kao tijela na ekranu, “afilma” (l’acinéma Jean-Françoisa Lyotarda), antifilma (Mihovil Pansini), kontrafilma, protufilma, antipedagogije filma, filma-slike i filma-vremena (Gilles Deleuze), filma kao dispozitiva, kritike filma kao ideološkog aparata, filma kadra-sekvence, filma kao tvarnog, materijalnog duha (Gilberto Perez) – te zagovoru filmofilije kao takvog odnosa prema filmu.
“Kino emancipacije” održava se kao estetički aktivni kolegij iz vizualne retorike filma. Odabirom narativnih filmova koji podrivaju film kao narativni, antireprezentacijski medij – mahom filmova koje upravo filmološka i kritička tradicija proizišla iz filmofilije kao kulture filma ističe, komentira i gleda/vidi kao filmove onkraj narativne umjetnosti kao primarne funkcije nametnute merkantilnim zahtjevima filmske industrije. Samu kino-praksu “Kina emancipacije” čini proces odabira filma, prikazivanja filma s uvodom, popratna rasprava, priprema, prevođenje i komentiranje domaćoj filmologiji i kritici manje poznate, antiakademske-profilmofilske literature, a poseban naglasak čini praksa pisanja kao čin mišljenja o filmu, tj. pristupanje filmu kroz čin pisanja o njemu (Serge Daney). U tom smislu, “Kino emancipacije” ne znači negaciju narativnoga filma i okretanje avangardnom i antinarativnom filmu, nego upravo traženje – po Rancièreu – suodnosa dvaju sljedova, slijeda pokretnih slika i slijeda naracije, da bi se vidio film onkraj naracije, dakle drukčije gledanje filma, emancipirano od diktata naracije. Također bi se stvorio prostor za drukčije, antikomercijalno gledanje i promišljanje filma.
1. ciklus: “Mizanscena”
projekcije:
– Anđeosko lice (Angel Face, Otto Preminger, 1956)
– Dama u jezeru (Lady in the Lake, Robert Montgomery, 1947)
– Osuđenik na smrt je pobjegao (Un condamné à mort s’est échappé ou Le vent souffle où il veut, Robert Bresson, 1956)
– Divlja rijeka (Wild River, Elia Kazan, 1960)
– Dva tjedna u drugom gradu (Two Weeks in Another Town, Vincente Minnelli, 1962)
– Prezir (Le mépris, Jean-Luc Godard, 1963)
2. ciklus: “Screwball komedija”
projekcije:
– Strašna istina (The Awful Truth), r. Leo McCarey (1937)
– Ništa sveto (Nothing Sacred), r. William Wellman (1937)
– Bringing Up Baby, r. Howard Hawks (1938)
– Osma žena Modrobradog (Bluebeard’s Eight Wife), r.Ernst Lubitsch (1938)
– Philadelphijska priča (The Philadelphia Story), r. George Cukor (1940)
– My Favorite Wife, r. Garson Kanin (1940)
– The Lady Eve, r. Preston Sturges (1941)
– Two-faced Woman, r.George Cukor (1941)
– Ball of Fire, r.Howard Hawks (1941)
– Arsenic and Old Lace, Frank Capra (1944)
– Cluny Brown, r.E.Lubitsch (1946)
– Adam’s Rib, r.George Cukor (1949)
– It’s a Mad Mad Mad Mad World, r.Stanley Kramer (1963)
– Man’s Favorite Sport, r. H.Hawks (1964)
– What’s Up, Doc, r.Peter Bogdanovich (1972)
– Noises Off, r. Peter Bogdanovich (1992)
