X

Iz Medijskog arhiva

Suđenje ljubavi (drugi dio)

 
prvi dio eseja

 
 
Tri desetljeća duga korespondencija između Lou Andreas-Salomé i Rainera M. Rilkea, baš kako bi čovjek i očekivao, rudnik je bogat dijamantima. Jedan neizbrušeni dragi kamen skriva se u pismu koje je u prosincu 1913. iz Göttingena krenulo put Pariza. U njemu Salomé piše Rilkeu o Spinozi: “Prošlog ljeta sam ti u dva navrata htjela pisati o njemu, napose u vezi ideje da ‘Bog ne uzvraća ljubav’, i oba puta ideja se izgubila u nečemu odveć apstraktnom. Iako ne znam gdje je točno možeš pronaći u njegovom radu, ta je ideja potaknula sve što je on ikad napisao i entuzijastično se osjeća u svakoj njegovoj rečenici, čak i u najhladnijim epistemološkim istraživanjima. (Zato ga se tumači i kao bezbožnika i kao od Boga nadahnutim, i zato ga obožavam od djetinjstva).” Iako se ovoj ideji valja vraćati iz niza razloga, može se reći, premda ne bez prijepora, da ona znači sljedeće: bog kao da ne postoji – ne uzvraća ljubav, nije izvor ljubavi i, na kraju, nema ništa s ljubavi. Ako boga shvatimo kao bilo koje vrhovno načelo koje bi transcendiralo odnose među ljudima – što je moguća, ako već ne i jedina interpretacija – onda smo već napravili puno. Naime, time se sugerira da je ljubav posebna vrsta odnosa među ljudima koja nije svodiva na nešto izvan tog odnosa. U tome leži važnost psihoanalize: ona ne objašnjava ljubav tako da je podređuje biologiji, koja u našem vremenu zasjela na božansko prijestolje, već – nadilazeći pritom neka vlastita ograničenja – omogućuje da se, zaključno s Badiouom, utvrdi imanencija ljubavi.

 

U prvom dijelu teksta nastojao sam izložiti narav veze između ljubavi i psihoanalitičkog pojma prijenosa. Njegov najveći problem, koji za sobom povlači većinu ostalih problema, izvire iz činjenice da je dosta truda bilo utrošeno u određenje drugog pojma, dok je određenje prvog naprosto izostalo. Na suđenju je ljubav proglašena krivom za narcizam bez da je podignuta dovoljno dobra optužnice. U drugom dijelu pokušat ću pokrpati rupe prethodnog dijela teksta te nastaviti s razradom nekih tamo dotaknutih motiva. Dakle, nakon priznanja da nije bilo opravdano pretpostaviti stabilno značenje riječi iz naslova, nameće se pitanje:

 

Što je ljubav?

 
Riječ ljubav upućuje na mnoštvo pojava, međusobno toliko različitih da je razborito zapitati se imaju li one uopće išta zajedničko. U prvom redu zanima me romantična ljubav, iako smatram da se definicija ljubavi ne bi nužno trebala ograničiti na nju i da postoji razlog zašto njeno ime tako lako prelazi iz jednog u drugi kontekst. Ti brzi, neprekidni prijelazi obeshrabruju i nije pretjerano reći kako je potrebna velika odvažnost za samu pomisao na određenje pojma. Badiouov esej Što je ljubav? izniman je primjer takve odvažnosti. Taj mi je tekst dragocjen iz najmanje dva razloga: zato što dobro pazi da ljubavi pristupi kao ljubavi, odnosno da je ne pobrka s njenim posljedicama ni popratnim stanjima i zato što, iako izgrađen na psihoanalitičkim uvidima, uspijeva metodološki rigorozno utvrditi jedno od mojih najdubljih uvjerenja – ono o imanentnoj naravi ljubavi.

 

Ukratko, za Badioua ljubav je filozofska kategorija koja, između ostalog, mora biti uskladiva s:

– psihoanalitičkim pojmom ljubavi;
– svakodnevnim ljubavnim zrenjem.

 

To, u pogledu određenja pojma, nije veliki dobitak. Puno je vrednije ono što Badiou, između ostalog, ne smatra ljubavi. Za njega ona, i na tome posebno inzistira, nije:

– želja za stapanje s drugim, odnosno s voljenim objektom;
– iluzija, odnosno epifenomen ili derivat nekog temeljnog procesa poput, primjera radi, reprodukcije vrste.

 

Ovdje se krije potencijalno potencijalno zanimljivo ishodište: iz onog što je izlučeno iz Badiouovog teksta, moguće je nazrijeti da je njegov zahtjev za uskladivošću kategorije ljubavi s psihoanalitičkim pojmom ljubavi i svakodnevnim ljubavnim zrenjem nespojiv s njegovim rezolutnim odbijanjem opisa ljubavi kao želje za stapanjem s voljenim objektom i deriviranim statusom ljubavi. Uputit ću zato na postojanje kako drugačijeg psihoanalitičkog pojma ljubavi tako i možda protuintuitivnog poimanja ljubavnog zrenja da bih pokazao kako njegovi zahtjevi ne proturječe jedni drugima. Prije toga, trebalo bi kratko reći nešto o psihoanalitičkom pogledu na ljubav upravo kao:

 

– želju za stapanjem s voljenim objektom
Najčešće su vrlo bolne one prilike u kojima netko drugi osporava granice našeg identiteta. No, možemo sa sigurnošću reći da se dobar dio ljubavne strasti sastoji upravo u osjećaju stapanja dvaju lica, u inzistiranju na ponovnom iscrtavanju i, u ljubavnom klimaksu, brisanju granice među njima. Freud na stranicama Nelagode u kulturi, da potkrijepimo to univerzalno iskustvo samo jednim od brojnih primjera iz njegovog opusa, razmišljajući o granicama između ja i vanjskog svijeta, primjećuje da “zaljubljeni, ne obazirući se na čulne dokaze, smatra da su ja i ti jedno i spreman je ponašati se kao da je to zaista tako.”

 

– epifenomen ili derivat
Ovdje se ipak potrebno malo duže zadržati. Čini se da psihoanaliza ljubav (odnos između dvoje ljudi) izvodi iz narcizma (odnosa sa samim sobom). Ona ljubav, dakle nešto uzvišeno, sublimno i toliko puta opjevano, prokazuje kao monodramu u kojoj nastupa ja ili, radije, kao više ili manje kompliciranu igru zrcaljenja u sobi ogledala. Prvo dio teksta pokazao je da Alkibijad voli u Sokratu ono što sam ne posjeduje, ili ne posjeduje u dovoljnoj mjeri, tako da se njegova blagoglagoljiva ljubav svodi na približavanje vlastitom idealu. Drugi zaslužuje ljubav ako mi je po nekoj osobini toliko sličan da u njemu mogu na određeni način voljeti sebe, odnosno ako je ta osobina u njega jače izražena pa pomoću njega mogu voljeti ideal vlastite ličnosti. Ljubav je stremljenje našeg ja da postane ono što bi htio biti. No, postoji tu još nešto, a to je također pokazala scena izabrana iz Gozbe. Voljeti najčešće podrazumijeva zahtjev da se bude voljen: “volim te” treba prevesti kao imperativ “voli me”! Između redaka u pohvalama ljubavnika ljubljenoj osobi trebalo bi iščitati sljedeće: kad bi me netko koga smatram iznimnim volio, tad bi to značilo i jamčilo da sam i ja u nekom vidu izniman. Ova logika, razrađena preko tehničkih pojmova idealnog ja i ja-ideala, objašnjava učinke ljubavnog napitka. Pojednostavljeno, idealno ja predstavlja savršenstvo, ideal koji treba dostići, dok je ja-ideal instanca koja prosuđuje koliko je ja blizu ili daleko od svog ideala, uvijek budni arbitar koji odobrava ili osuđuje misli, riječi, djela i propuste sirotog ja. Ova se dinamika – kako smo već vidjeli – pojavljuje u analitičkom procesu i itekako je bitna za njegov tijek: analitičar može poslužiti kao projekcijska površina za idealno ja ili može, što je puno češći slučaj, biti pozvan da barem privremeno zauzme mjesto ja-ideala kao posrednika između ja i idealnog ja, svega onog što analizand misli da je i onog što bi htio biti. To je doista grubi i jednostrani sažetak Freudovih tekstova o narcizmu iz perspektive problema ljubavi i njenog povezivanja s prijenosom kao temeljnim psihoanalitičkim pojmom.

 
 

S onu stranu narcizma

 
Izložit ću dva moguća prigovora poimanju ljubavi kao obliku narcizma. Prvi prigovor je taj da se svi zaljubljuju isto, ali da se ne zaljubljuju svi zbog istog. Ne postoji nikakvo svojstvo koje bi jamčilo zaljubljivanje, nikakav društveni ideal kojemu bismo se svi željeli približiti već je takvih ideala, ako su uopće ideali u pitanju, mnoštvo. Ta je opaska točna, ali ničim ne ugrožava argument tako da ne treba težiti određivanju kardinalnog broja ideala niti ih taksativno popisati da bi on bio obranjen. Drugi prigovor je puno ozbiljniji jer podsjeća na sve one slučajeve koji se opiru opisanoj logici. Teško je ignorirati one slučajeve koji su spojili potpuno različite ljude, sudbine svih onih partnera koji privlače jedno drugo, iako su im ideali ne samo različiti, nego i potpuno nekompatibilni, nesumjerljivi ili čak međusobno suprotstavljeni i koje ne možeš gledati duže od par minute, a da se ne zapitaš – pobogu, zašto?

 

Psihoanaliza takve parove ne objašnjava pozivanjem na logiku narcizma, nego na logiku užitka. Ovisno o kontingentnom susretu njihovog realnog nesvjesnog i svijeta materijalnih označitelja, ljudi mogu biti privučeni drugim ljudima zahvaljujući načinu na koji uživaju. U tom slučaju njihovi se životi mogu ispreplesti zahvaljujući užitku koji nema nikakve veze s obećanjem punine, odnosno s društveno posredovanim narcističkim predodžbama. Susret s užitkom o čijim razlozima svijest (ja o kojem smo pričali) ne zna ništa, ona može doživjeti kao čudne afekte ili neobjašnjive impulse. U svakom slučaju kao pojave koje ne razumije, a sve kad bi ih i mogla razumjeti ne bi ih mogla prisvojiti. Te pojave su strane, nerazumljive i teško prispodobive. Logika užitka i logika narcizma često podupiru jedna drugu, pa narcistička predodžba dobro dođe kao provizorni odgovor na ono pitanje “pobogu, zašto?” kojeg ljubavnici i samima sebi moraju postaviti prije ili kasnije, ali se znaju i okrenuti jedna protiv druge. Nema pravila. Nema garancija.

 

U prethodnim rečenicama prokrijumčaren je pojam realnog nesvjesnog bez čijeg razumijevanja one zvuče kriptično. Ne mogu posvetiti više vremena ovom pojmu, ali mogu iskreno preporučiti iznimnu knjigu Colette Soler posvećenu upravo problematici vezanoj uz njega. Sad bismo se mogli zapitati je li neobjašnjivo, nijemo nagnuće prema drugom koji postaje partner zbog užitka o kojem ne znamo ništa dovoljno da ga proglasimo drugom vrstom ljubavi, onoj o kojoj sam prošli put obećao nešto reći, onoj protiv koje nije podignuta optužnica? Ne baš – dio ljubavi ne treba zamijeniti za njenu cjelinu – ali je bar dobar početak za razgovor o istoj. No rasprava o toj drugoj ljubavi može još malo pričekati. Naime, nisam se pozabavio pitanjem početka ljubavi kao njenog najvažnijeg, najtežeg i najmisterioznijeg momenta. Dvije opisane logike, logika narcizma i logika užitka, mogu nam reći zbog čega bi nas netko mogao privući, ali to je sve što nam mogu reći. Ne mogu nam garantirati hoće li se to dogoditi ni kad će se to dogoditi. Misterij zaljubljivanja ostaje netaknut. Za njega je potreban sretan trenutak. Za njega je potrebna naklonost Tyche.

 
 
Slučaj i sudbina

 

Lacan se u XI. seminaru, razrađujući neka pitanja vezana uz psihičku uzročnost, još jednom pokazao kao zanimljiv čitatelj Aristotela. U njegovoj Fizici, uz poznatu četverostruku klasifikaciju uzroka, govori se i o automatonu i o tyche kao o uzrocima. Tyche je, najjednostavnije rečeno, slučaj. Budući da je moguće na pitanje zašto se ovo ili ono dogodilo? odgovoriti – zbog slučaja – njega je moguće smatrati vrstom uzroka, iako ga nije moguće postaviti na razinu na kojoj su postavljene poznatije četiri vrste uzroka. A postoje momenti kad je slučaj, i samo slučaj, pravi odgovor. Prema Aristotelu to su oni momenti kad uzrok nekog djelovanja nije neposredno povezan sa svrhom tog djelovanja, ali je ipak s njom povezan. Klasičan primjer bio bi sljedeći: recimo da već dugo želim sresti nekoga tko mi duguje novac, doista želim doći do svog novca, ali je moj dužnik dosad vješto izbjegavao susret; iz nikakvog posebnog razloga odem na trg i tamo srećem svog dužnika, iako mi nije bilo ni na kraj pameti da bih ga baš tu mogao susresti; premda nisam otišao na trg kako bih sreo dužnika ja sam ipak tamo naplatio dug – odnosno ostvario određenu svrhu – i, što je najvažnije, mogu se ponašati kao da sam tamo otišao radi nje, radi naplate duga, iako nisam. Svrha mog djelovanja tada nije bila vezana za moju svijest jer me ona nije izravno potaknula na djelovanje, iako bi se naknadno događaj moglo tako rekonstruirati. Dakle, uzimajući u obzir prethodni primjer, možemo reći: ako se čovjeku dogodi nešto i ako je to što mu se dogodilo važno uzimajući u obzir ovako određenu svrhu njegovog djelovanja, onda to što mu se dogodilo nije samo podudaranje dvaju događaja – kao kad bi bilo da sam, recimo, šetao trgom i da sam tamo prošao pored uličnog svirača – nego i tyche. Klasični primjer ima određena ograničenja jer pretpostavlja postojanje svrhe. Ali što ako svrhe nema? Je li u ovom kontekstu uopće moguće govoriti o slučaju bez svrhe? Možda – Aristotel napominje da postoji rješenje za problem u kojem je slučaj naizgled bez svrhe, rješenje iza kojeg on očito ne stoji kad kaže: “Neki, pak, drže da je tyche pravi uzrok stvari, a taj slučaj je božanske i tajanstvene naravi, nedokučiv ljudima.” Tumačenja Lacana ovisit će o tumačenju te naizgled tajanstvene i božanske naravi slučaja. Ne treba pri tome zaboraviti da je Tyche božica sreće, uspjeha i sudbine. Kao ni to da Lacan, govoreći o Tyche, ne priziva samo Aristotela, nego i Sofokla čiji je Edip sebe nazvao djetetom Tyche neposredno prije nego što je otkrio da je već ispunio svoju sudbinu.

 

Budući da se atribut božanski – ostavljen na početku eseja – ponovno pojavio u ovoj raspravi, vrijeme je da ponovno uputim na Colette Soler i konačno izložim ono što ona kaže o drugoj vrsti ljubavi. Rečeno je da je prva vrsta ljubavi, ona povezana s prijenosom, narcistička ljubav: narcistička jer u drugom tražimo sebe, odgovore na svoja pitanja, smisao. Postoji i druga vrsta ljubavi – ljubav koja je naslutila i prihvatila nešto što je prisutno u svakoj romantičnoj priči, nešto o realnom nesvjesnom, nešto o užitku koji je slučajan, nesvrhovit ili, ako hoćete, besmislen. Priče se odlikuju smislom, a oni koji su naučili živjeti s besmislenošću ljubavi, više ne izmišljaju priče da objasne sudbinu koja ih je spojila s njihovim partnerom. Zato što više ne vjeruju tim pričama, zato što ne vjeruju u sudbinu, u drugog, njihova je ljubav – prema Colette Soler – ateistička. Nakon lapidarnog opisa ateističke ljubavi, ostaje samo naglasiti sljedeće: prihvaćajući vlastiti besmisao i nesvrhovitost, ona prihvaća da se pojavila zahvaljujući kontingenciji, sretnom slučaju, tyche – i to bez pomoći transcendentnog suplementa. Imajući to na umu, pripustimo još malo svjetla u kompliciran odnos između uzroka, tyche i svrhe.

 
 
Ljubav dostojna metafizike

 
Načelo prema kojem svaka ovosvjetska stvar ima svoj uzrok izvan same sebe nekontroverzna je pretpostavka ostatka teksta. Dosad je već ponešto rečeno o pokretačkim uzrocima narcističke i ateističke ljubavi. Unatoč tome, trebalo je priznati da na pitanje “što spaja ljubavnike?” pravi odgovor nije ovaj ili onaj pokretački uzrok nego naprosto – “slučaj”. Tu se pojavio problem: pojam slučaja kod Aristotela, kako smo vidjeli u gore izloženom primjeru, teško je razdvojiv od pojma svrhe, a ljubav nije lako povezati sa svrhom. Zaljubljivanje najčešće nije svrha. U kontekstu određenom aristotelijanskom uzročnosti o slučaju bismo mogli govoriti samo kad bi želja za zaljubljivanjem prethodila samom zaljubljivanju. No, u početku, i Lacan to itekako uzima u obzir, o nikakvoj svrsi nema govora. Postoji samo događaj lišen svrhe, lišen svakog smisla, koji poziva na traženje svrhe i koji je, na izvjestan način, njen temelj. Besmisleni, nesvrhoviti događaj tek mora pronaći svrhu i retroaktivno postati njoj podređen. O tome se radi u ljubavi: kako onoj narcističkoj, tako i onoj ateističkoj. Ona doista ima uzrok izvan sebe same, ali ona nije taj uzrok, nije svediva na njega i sam uzrok ne može reći puno o njoj. Upravo zato mi opaske o ljubavi Colette Soler nisu dovoljne. Njena knjiga zavodljivo opisuje prvi ljubavni susret kao događaj čija nas besmislenost tjera da joj pokušamo doskočiti s toliko narcističkih priča punih smisla, priča o sudbini, o zaokruženosti. Ispada da je ljubav neprestano pričanje o onome o čemu se ne da pričati. Ali, unatoč neporecivim vrlinama njenog rada, od Soler me polako, ali sigurno odbila sama podjela ljubavi na narcističku i ateističku. Osim toga, škrto određenje ateističke ljubavi kao oblika socijalizacije nastalog na temelju simptoma u kojeg se prestaje vjerovati teško je prihvatiti, a suprotstaviti mu se – upravo zato što motiv nije detaljnije razrađen – još je teže. Zato na kraju napustimo Soler i okrenimo se opet Badiouu.

 

Najprije je potrebno uspostaviti vezu između pojmova događaj i slučaj. Badiouov događaj može se smatrati slučajem – tyche – u Lacanovom smislu. On nije direktna proizvodnja nečeg novog već je prije raskid s postojećim stanjem. Sam po sebi on je nepredvidljiv, neproračunljiv rez u pogledu kojeg je svaka odluka prosto neutemeljena. Prvi susret ljubavnika je temelj odnosa samo ako se oni odluče nastaviti viđati, ako nastave njegovati svoj odnos, ako on potraje. Prvi susret je kontingentni, besmisleni događaj što spaja ljude koji moraju odlučiti da taj spoj potraje, a ne nešto što se pojavilo i što nakon pojave mi možemo nezainteresirano i bez investiranosti spoznati kao takvo. Zaljubljivanje tjera na razmišljanje o slobodi izbora. Ne možemo se odlučiti zaljubiti u nekoga. Odlučujemo samo prepoznajući da je odluka već donijeta bez da nas je itko pitao za mišljenje. Možemo samo prihvatiti ili ne prihvatiti odluku koja nije naša i započeti ili ne započeti smatrati je dijelom naše nutrine i, zašto ne, svojom. “Odluka” donesena mimo nas djeluje na nas retroaktivno. Mi, ako biramo, zapravo biramo ništa. Naš izbor koji je svjestan, izbor u uobičajenom smislu riječi, samo je izbor da se kaže “to nije to”, da se događaj zaniječe, da se počne kalkulirati ili da se jednostavno, iz bilo kojeg drugog razloga, ne odazovemo pozivu onog stranog u nama koje zapravo bira. A i to se zna dogoditi. Bilo kako bilo, bez izjave ljubavi nema ljubavi, nema pridavanja svrhe nesvrhovitom događaju, nema retroaktivnog pretvaranja kontingencije u nužnost ili, ako hoćete, nema prelaska sa slučaja na sudbinu.

 

Uspostavivši ovako vezu između događaja i slučaja, ipak nije rečeno puno o ljubavi jer ljubav nipošto nije određena samo početkom, nego i trajanjem. Prije svega trajanjem. Ali odnos između ljudi može sasvim dugo i lijepo trajati zahvaljujući, primjerice, narcizmima koji se međusobno podržavaju. Ipak, Badiou je ovdje rezolutan i oštro odjeljuje stvarnu ljubav od onoga što ljubav nije – a ona, po njemu, nije ugovor između narcisa. Tu postaje zanimljivo njegovo čitanje Lacana.

 

Freud i Lacan razlikovali su seks od ljubavi. U seksu ste, kažu klasici, zapravo u odnosu sa samim sobom posredstvom drugoga. Drugi vam služi samo da otkrijete vlastiti užitak. Ono što zovemo seksualnim odnosom zapravo i nije odnos nego prije dvije istovremene masturbacije. A ljubav? Ljubav je ono što dolazi na mjesto tog ne-odnosa. Ta se lakanovska tvrdnja može tumačiti na dva načina ovisno o tekstualnom materijalu iz seminara na koji se pozivate. Prema prvom, uvriježenom tumačenju – koje sam nastojao opisati najbolje što sam znao – partneri se pokušavaju povezati – i to uzaludno – ljubavlju koja nije ništa drugo nego narcističko samozavaravanje. Prema drugom, Badiouovom tumačenju lijepo izloženom u knjižici Pohvala ljubavi, ljubav je obraćanje samom biću drugog koji pritom ostaje drugi. Kao takva prethodi seksu: ljubav je dolazak nekog drugog u moj život i to ne dolazak na mjesto koje je za njega već pripremljeno, nego dolazak koji prekida moj život i sudjeluje u njegovom ponovnom sastavljanju. Ne narcizam, nego njegovo mukotrpno nadilaženje. Ne iluzija, nego nešto stvarno. Badiouova ljubav ima imanentni karakter, odbija bilo koji transcendentni suplement na kojem počivaju brojna druga poimanja ljubavi – od drevnih, dorađenih, predivnih metafizičkih sustava poput Plotinovog u kojem se rasprostire sva suptilnost mita o Narcisu, preko teoloških koncepcija u strogom smislu riječi, do suvremenih biologističkih redukcionizama – i ostaje među ljudima. To je ljubav od ovoga svijeta koja ne treba ništa onostrano. Ona stoji čvrsto na zemlji, a opet se uspijeva ponovno uzdignuti na dostojanstvo metafizike. Metafizike stvarne sreće.

 
 
Piše: Ante Jerić