X

Iz Medijskog arhiva

Živjeti znači živjeti drugačije

Uvijek ostaje ono nešto što se trebalo reći onome koga više nema. Zalihe toga čuvamo za sutra, bolji dan, prigodniji motiv. Čuvamo ih u špajzama, podrumima i tavanima naših umova (i „srca“). Onda taj naš Netko umre. I ostane rupa. Praznina. Umor. Ostanu duže godine nakon smrti te osobe od onih koje si ih proveo s njima. Oni s kojima sada živiš ni ne znaju da si tamo nekada imao svog Nekog, ne znaju da si i ti, tamo nekada bio nekome Njegov Netko. Onda pišeš pisma koja ne šalješ, projiciraš na druge ono što si htio dati, upisati, sačuvati kod Tog Nekog, koga više nema.
 

Mathieu Lindon je tekstualno posvjedočio svojemu prijateljstvu s Michelom Foucaultom u nedavno prevedenoj knjizi „Šta znači voleti“ u izdanju novosadske Akademske knjige. Istupio je pred onaj sud koji je (ali ne samo on) etablirao Meša Selimović u “Dervišu i smrti” a koji kaže: „Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog otplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve će biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom“. Rukopis je to koji drhti pred (ne)ugodom ljubavi, pred srećom ljubavnog (prijateljskog) ushita. Neugodom ljubavnog. Kada Lindon kaže -„Iako sam, neretko, vreme smatrao jamcem ljubavne veze, sada mi se čini da je prešlo u neprijateljski tabor. Meni što toliko uživam da ljubavi produžujem vek, da njenu brutalnost preinačujem u blagost, njene strepnje u brižnost. Kada ljubav traje, da li se još uvek ljubavlju može nazvati? Čak i onda kada je najzad postala nešto najbolje na svetu.“ – uputa nam postaje jasnija. Možda implicira – da trajanje, življenje i „životnost“ nisu garancije i potvrde postojanja nečega. Gotovo pa sigurno ne ideje (tj. ideologije) ljubavi.
 

Ispovijed je to žalosti, tog povlaštenog hladno-toplog mjesta s gotovo magičnim osobinama i osobnostima u kojoj sloboda pojedinca i pažnja usmjerena na iste utemeljuju nova pravila pisanja. Tekst je to koji baca kamen kušnje te podmeće emocionalnu i seksualnu inicijaciju, kako intelektualnu, tako književnu i tjelesnu. Predloženi topos je stan Michela Foucaulta u ulici Rue de Vaugirard. Mjesto u kojemu se okuplja brojna mladost, angažirani mladi ljudi čija su imena za života ili tek nakon smrti Foucaulta postala poznata: u prvom planu Hervé (Guibert) , ali i Gerard, Marc, Thierry, Helie. No, tu je i autorov otac – velevažni izdavač Jérôme Lindon oko čije se čuvene izdavačke kuće Éditions de Minuit okupljaju autori poput Samuela Becketta, Marguerite Duras, Rolanda Barthesa ili Guiberta.
 

Predložene su njihove ljubavi, njihova izmještanja iz te ljubavi. Njihova zabava, građanština, njihova klasna situiranost kao i determiniranost koja iz spomenute proizlazi. Predložen je skoro pa konsenzus da se tu radilo o ljubavi i da nije riječ o nepouzdanom sjećanju. Autor i započinje sa strahom da upravo ovim djelom – koje je samo jedno u nizu posveta – ne prostituira intimu Michela Foucaulta, te da ga možda „negativno“ (po standardima malograđanskih vrijednosti) ne karakterizira potvrđujući glasine o njegovu razuzdanom seksualnom životu i preferencijama ili o njegovom drogiranju, prvenstveno LSD-om.
 

Izvan zidina stana u Rue de Vaugirard uspostavlja se paralelni narativ koji se vrti oko obitelj Mathieua Lindona, osobito oko njegova oca Jérômea. Svi spomenuti likovi u knjizi kao da se ne suprostavljaju (ne)vidljivoj – ali vrlo temeljito uspostavljenoj i kroz roman provučenoj – karakterizaciji Michela Foucaulta. Na neki način stoje kao duhovi koje su sam pisac, ali i njegov otac prezentirali pred autora kako bi njega, naratora, natjerali da prihvati svoju baštinu, svoje nasljeđe. Svoje identitetske datosti kao i izbore: biti sin, biti peder, biti narkoman. Teške klasifikacije, još teži život.
 

Otac kao figura (Jérôme Lindon) se u ovom rukopisu uspostavlja vrlo apologetski. Kao ultimativni autoritet koji je sinu odredio svaki aspekt života, osim onog do kojeg je ocu bilo najviše stalo a to je obitelj. Onaj koji sin nije mogao ispuniti, niti da je htio, ma koliko da je tome težio.
Knjiga je podjeljena u pet cjelina: Sa suzama u očima; Upoznavanja; Ulica Rue de Vaugirard; Oni; Ovih godina.
 

Autofikcionalni roman je to koji potmulim impulsima otkucava iskustvo „životnog učenja“, kroz vremensku tablicu koja uglavnom ide (ili, mora ići) linearnim slijedom: priča o Mathieuu Lindonu koji svojim životom, svojom empirijom izlaže meditaciju o ljubavi i svim onim oblicima vezanosti koji se tako zovu, ili se žele zvati. Gdje ono intimno otvara potencijal (socijalne) snage koji ide protiv arhetipova s kojima se takvi životi, unatoč svim svojim datim privilegijama moraju nositi. Uloga voljenog prijatelja Foucaulta se često izmješta/miješa s ulogom oca, sina, izmaštanog i nerealiziranog Ljubavnika (Guiberta). Možda je tako uvijek. Možda je tako s većinom ljudi koji nam penetriraju ili ostaju u životu. Autor nas pokušava uvjeriti da je voljeti nužno građenje mauzoleja prijatelju, ljubavniku, ocu, majci. Onda kada ih ima, a pogotovo onda kada ih više ne bude. Jednog tekstualnog mauzoleja, za memoriju, koji mora pobjeći izvan glave da bi se oslobodio. U nešto eventualno dugovječnije. U tekst. Na papir. Da bi pjesnik na kraju i mogao umrijeti, da parafraziramo Virginiju Woolf.
 

A je li ovo zapravo roman, hvalisanje, ispucavanje nikad zasićene i zadovoljene dendijevštine, (auto)biografija, hommage, golo pedersko crtanje ludog života, obojenog ultimativnim narcizmom, hedonizmom i slično? Nije važno. Dobro je.
 

Mathieu Lindon (1955) poznati je francuski novinar i pisac. Kao sin osnivača i direktora izdavačke kuće, sa 23 godine upoznaje Michela Foucaulta koji će (i ovaj roman je jedan od svjedoka – dokumenata) odigrati odlučujuću ulogu u njegovu životu. Kako kroz pomoć u emancipaciji od utjecajnih roditelja, tako i u intelektualnoj i nužno seksualnoj samospoznaji. Početkom osamdesetih godina postaje član tjednika Le Nouvel Observateur. Godina 1984. označava njegov ulazak u list Liberation, gdje i danas piše književne kritike i kronike. Za svoje duge i zapažene karijere u nekoliko je navrata morao braniti integritet svojih djela. Tako se 1987. njegov roman Prince et Léonardours našao pod prijetnjom zabrane izrečene od strane Ministarstva unutrašnjih poslova, zbog scena silovanja i mučenja dvoje mladih ljubavnika, tinejdžera. Ministarstvo je odustalo zbog pritisaka intelektualne elite. Za svoje romane dobio je prestižne nagrade: “Grand Prix“(1988) za roman Champion du monde, po izboru srednjoškolske publike centralne francuske regije Ile-de-France, „Médicis” (2011) za roman Šta znači voleti te “Prix du Zorba” (2013) za roman Une vie pornographique.
 
 

Piše: Srđan Sandić
 
 

(Mathieu Lindon: Šta znači voleti / 211 str. / Akademska knjiga, 2014.)