X

Iz Medijskog arhiva

Quentin Meillassoux : Metafizika i fikcija svjetova van znanosti

 
Kad sam prvi i jedini puta gledao seriju „Fringe“ (koja je kod nas prevedena sintagmom „Na rubu“) nisam previše razmišljao o razini entropije koja se tijekom tog narativa pojavljuje, mijenja, raste, oscilira. Priča tematizira paralelne svemire koji prijete urušavanjem jedan u drugoga. Od prve epizode radnjom dominiraju case-study slučajevi koji se vrte oko dubinski identične matrice – prirodni zakoni s vremena na vrijeme jednostavno otkazuju.

 
Radi se o egzistenciji u kojoj se empirijska predvidivost dvaju pojavnih svjetova polako smanjuje kako su sve bliže urušavanju. Jedna od krajnjih opcija od koje se treba spasiti je kataklizma – potpuno spajanje alternativnih egzistencija koje bi značilo poništavanje svega što čini život mogućim, ukidanje predvidivosti prirodnih zakona koji omogućavaju samu znanost, nestajanje empirijskog oslonca koji govori kako će primjerice jabuka uvijek pasti na tlo, a ne jednom ostati u zraku premda se odvojila od stabla, drugi put krenuti u cik-cak liniji prema grobu Jima Morissona, a treći put jednostavno nestati.

 
Općenito, nije teško zamisliti kako se znanstveni svijet polako pretvara u entropijski kaos u kojem postaje apsolutno nepredvidivo što će se sljedeće dogoditi, svijet u kojem inicijalna stopostotna vjerojatnost prirodnih zakona pada prema nuli, sve dok se ne dosegne nivo fikcije ili fantastike koja je potpuno van znanstvenosti, tj. sve dok prirodne osnove za empirijsku znanost ne nestanu – i nastane kaos.

 
Upravo o tome Quentin Meillassoux (1967), sin poznatog antropologa Claudea Meillassouxa, i piše u ovoj knjizi – o metafizici i svjetovima van znanosti, u kojima ona sama više nije moguća.

 
Ovaj je bivši student Bernarda Bourgeoisa i Alaina Badioua nakon svojeg možda i napoznatijeg djela „Après la finitude“ objavljenog 2006. godine proglašen članom filozofske struje koju nazivaju spekulativni realizam. Jedan od članova je i Ray Brassier, Englez koji je navedenu knjigu preveo na engleski, no koji se u jednom intervjuu distancirao i odbio etiketu spekulativnog realista jer taj pokret postoji samo u mašti grupe blogera koji promiču ideju prema kojoj ne gaji nikakve simpatije, te jer ne vjeruje kako je internet medij prikladan za ozbiljnu filozofsku debatu. Utoliko se slaže s Deleuzeom koji kaže kako je svrha filozofije spriječiti glupost, te da vidi malo filozofske koristi u „pokretu“ kojem je do sada najznačajnije postignuće to da je generirao orgiju online gluposti.

 
Alain Badiou će u predgovoru Meillassouxova djela izjaviti kako Meillassouxova filozofija uvodi novi smjer u suvremenu misao koja nadilazi kantovsku antinomiju između skepticizma i dogmatizma. Meillassoux u svojoj knjizi tvrdi kako postkantovskom filozofijom dominira „korelacionizam“, a to je ideja koja govori kako ljudska bića ne mogu postojati bez svijeta, niti svijet bez njih. Prema Meillassouxu, radi se o nepoštenom manevru koji dopušta filozofiji da preskoči problem opisa svijeta kakvim je bio prije ljudskog postojanja (i tim problemom se bavi u prvom poglavlju naslovljenom L’Ancestralité, ili Ono što je prethodilo).

 
On dijeli interes svog mentora Alaina Badioua prema matematici i tvrdi kako se njome dosežu primarne kvalitete stvari, koje su u opreci sa sekundarnim kvalitetama koje se manifestiraju u percepciji.

 
Meillassoux se trudi pokazati kako se agnostički skepticizam onih koji sumnjaju u stvarnost uzroka i posljedice mora pretvoriti u radikalnu sigurnost da uzročna neminovnost ne postoji. To ga dovodi do toga da proglasi kontingenciju prirodnih zakona apsolutnom nužnošću. Svijet je oblik hiper-kaosa u kojem je princip dovoljnog razloga napušten dok je princip ne-kontradikcije zadržan (Princip ne-kontradikcije govori kako kontradiktorne izjave ne mogu obje biti istinite u istom smislu i u isto vrijeme, tj. dvije rečenice „A je B“ i „A nije B“ su međusobno isključive).

 
Iz tih razloga Meillassoux odbija tzv. Kantovu kopernikansku revoluciju u filozofiji. Budući da Kantova filozofija čini svijet vezanim uz uvjete kojima ljudska bića promatraju svijet, Meillassoux optužuje Kanta za ptolomejsku protu-revoluciju. Primjerice, u svom tekstu kaže kako se korelacionist nalazi opasno blizu modernom kreacionistu, dakle onoj istoj osobi koja vjeruje kako je svijet star oko 6000 godina.

 
Što se tiče djela o kojem trebam pisati, „Metafizici i fikciji svjetova van znanosti“, radi se o tekstu prvotno nastalom za potrebe konferencije „Metafizika i znanstvena fantastika“ održane 2006. godine na prestižnom fakultetu „L’École normale supérieure“ u Parizu.

 
Meillassoux na samom početku uspostavlja koncepcijsku distinkciju koja će mu biti važna iz metafizičke perspektive. Radi razliku između znanstvene fantastike (la science fiction – la SF) i onoga što on naziva „fikcija (svjetova) van znanosti“ (la fiction (des mondes) hors science – la FHS).

 
Odnos fikcije i znanosti unutar same znanstvene fantastike je sljedeći: možemo zamisliti fiktivnu budućnost znanosti koja modificira (i često povećava) svoje mogućnosti poznavanja i svladavanja stvarnosti. Ljudski odnos prema stvarnosti se mijenja zbog promjena u znanstvenom razumijevanju svijeta, koji otvara nove i neistražene mogućnosti. Moguće budućnosti unutar znanstvene fantastike – ostaju u domeni znanosti, ma o kojim promjenama da se radilo. Znanost će biti promijenjena svojom novom moći, ali će još uvijek biti znanost.

 
Fikcija van znanosti ne govori samo o svjetovima lišenima znanosti, tj. svjetovima u kojima primjerice takva znanja nisu još otkrivena, u kojima ljudska bića još nisu razvila znanstveni odnos prema stvarnosti. Ona podrazumijeva i svjetove u kojima eksperimentalna znanost nije moguća. Dakle, radi se o obliku imaginacije u kojoj treba zamisliti svjetove strukturirane – ili radije destrukturirane – na takav način da eksperimentalna znanost tamo ne može razviti svoje teorije ni konstituirati svoje objekte. Glavno pitanje je: Što bi bio svijet, na što bi nalikovao, kad bi bio nedostupan znanstvenom znanju, kad ne bi mogao biti objektom prirodne znanosti?

 
Quentin Meillassoux postavlja ta pitanja kako bi se mogao posvetiti klasičnom metafizičkom problemu indukcije, ili preciznije, problemu potrebe prirodnih zakona kojeg je David Hume postavio u „Raspravi o ljudskoj prirodi“ 1739. godine, pa zatim i u „Istraživanju glede ljudskog razuma“ 1748. godine.

 
Hume u svom tekstu iz 1748. godine problem formulira na primjeru imaginarnog stolnog biljara gdje zakoni odbijanja ne mogu biti verificirani: Kad vidim, na primjer, biljarsku kuglu koja u ravnoj liniji ide prema drugoj, … ne mogu li zamisliti kako iz ovog uzroka može slijediti stotina različitih događaja? Ne mogu li obje kugle ostati u potpunom mirovanju? Ne može li se samo prva kugla vratiti istim smjerom, ili odbiti u nekom proizvoljnom pravcu? Sve te pretpostavke su koherentne i zamislive. Dakle, zašto dati prednost jednoj od njih koja nije ni koherentnija ni zamislivija od ostalih? Svako a priori razmišljanje nikad nam neće moći pokazati temelj takve sklonosti. (vlastiti prijevod)

 
Meillassoux zaista spretno tvrdi kako je Karl Popper, jedan od najvažnijih epistemologa 20. stoljeća koji si je povlađivao što je to pitanje indukcije prvi nazvao „Humeovim problemom“ i koji je ponudio originalan i rigorozan odgovor na njega, zapravo sve krivo shvatio – jer je pobrkao dva koncepta – pitanje znanstvene fikcije s onim fikcije van znanosti. Tvrdi kako je Popper ponudio rješenje za epistemološki problem, a ne za ontologijski, kakav bi prema Meillassouxu onaj Humeov zapravo trebao biti – upravo zbog toga što on promišlja svijet koji je van znanosti, kao što je i vidljivo iz Humeovog teksta.

 
Nastavlja s Kantom i njegovom „transcedentalnom dedukcijom“, ili preciznije „objektivnom dedukcijom kategorija“. Kant tvrdi kako svijest bez znanosti ne može funkcionirati, tj. kako bi se subjektivna reprezentacija svijeta bez prirodnih zakona urušila samu u sebe.

 
Dakle, svijet u kojem se biljarske kugle (a to je primjer koji spominje Hume, ali i Isaac Asimov u jednoj SF priči) ne odbiju kao što smo navikli, već prestanu slušati uzročno-posljedične i energetsko-prostorne zakonitosti prema kojima živimo, i primjerice samo stanu jedna kraj druge bez obzira na utrošenu energiju – ne može biti percipiran. Stvarnost se tada ne može apstrahirati od fantazije, ništa ne bi postojalo dovoljno dugo kako bi se moglo razlikovati od nečega drugoga, a svjesne forme ne bi mogle postojati jer bi bile izbrisane čim bi izbile – u Kantovoj filozofiji.

 
Za Kanta postoje samo dijametralno suprotne reprezentacije svjetova, jedan u kojem ima zakona, i drugi bez zakona koji se upravo zbog toga ni ne može percipirati. Quentin Meillassoux ovdje otvara idejni prostor koji je Immanuel Kant izostavio, te govori o 3 gradacijska tipa svijeta van znanosti, od kojih je samo posljednji kantovski.

 
Ukratko: prvi bi tip bio tek minimalno neregularan, koji tek ponekad izbjegava zakonitosti, ali ne dovoljno da bi to utjecalo na znanost ili na svijest. Radi se o svijetu u kojem je znanost još uvijek moguća jer su neregularnosti toliko rijetke da se ne može računati na njih.

 
Drugi je tip onaj u kojem su neregularnosti dovoljne da ponište znanost, ali ne i svijest. Dakle, to su pravi svjetovi van znanosti u kojima su katastrofalne nesreće prerijetke kako bi uništile život, ali su neregularnosti dovoljno česte kako se ne bi mogle uspostaviti provjerene znanstvene discipline. Treći je tip onaj kantovski – u kojem zapravo vlada kaos.

 
Meillassoux pronalazi književne predloške koji odgovaraju njegovim tipovima fikcije van znanosti (premda su u knjižnici pod etiketom znanstvene fantastike). Za drugi tip vanznanstvenog svijeta (onaj u kojem je svijest moguća, premda se živi bez znanosti) pronalazi tri književna primjera – „Darwiniju“ Roberta Charlesa Wilsona iz 1912. godine, „Vodič za autostopere kroz galaksiju“ Douglasa Adamsa iz 1979. godine, i „Ubiq“ Phillipa K. Dicka iz 1969. godine. Kao predložak prave pravcate fikcije van znanosti posebno navodi roman „Ravage“ Renéa Barjavela iz 1996. godine.

 
Quentin Meillassoux uspješno i uvjerljivo preslaguje filozofski svijet u onim segmentima koji mu se doimaju nekoherentnima i krivo shvaćenima, i to čini na način koji smatra shodnim, a koji je izuzetno zavodljiv.

 
Od „Poslije konačnosti“ u kojem i uvodi koncept korelacionizma, do ovog eseja o svjetovima van znanosti, kristalno je bistar i minuciozan u detektiranju, razradi i rješavanju problema, nepokolebljivo nudi nova rješenja i koncepte, tako da je teško ne ostati pod dojmom njegovih tekstova koji nisu samo dosljedni i pronicljivi, već i zabavni.

 
„Metafizika i fikcija svjetova van znanosti“ zapravo je prilično kratko djelo, sadrži oko 75 stranica malog formata, a na kraju je na francuski prevedena priča „Biljarska kugla“ Isaaca Asimova. Začuđujuće je koliko je zapravo ideja Meillassoux ne samo dotaknuo, već i detaljno predstavio, objasnio i problematizirao na tako malo prostora.

 
Sada bih mogao reći nešto poput: Ovaj logički kontinuum zahvalan je za čitanje jer autor ne samo da posjeduje sposobnost činjenja i kompliciranijih koncepata lakorazumljivima, već jer je i svaka etapa razrade njegovih ideja zapravo uzbudljiva i neočekivano intrigantna. – i sve bi to stajalo. Međutim, takva sterilna rečenica zapravo ne opisuje baš najbolje moje iskreno iznenađenje i oduševljenje ovim autorom kojeg sam, eto, tek sad upoznao.

Piše: Neven Vulić

(Quentin Meillassoux: Métaphysique et fiction des mondes hors-science / 108 str. / Aux forges de vulcain, 2013.)