Iz Medijskog arhiva

Avanture u transcendentalnom materijalizmu (prvi dio)

 

Jedna ljetna šetnja povezala je Freuda, Lou Salome i Rilkea.

 
Mirni kolovoz kakav kontinent dugo poslije neće vidjeti bio je idealan za lagani prolazak dolomitskim krajem koji se vođi puta omilio još za vrijeme studentskih dana provedenih u Trstu. Njihov razgovor postao je zanimljiv kad je pjesnikova tjeskoba počela narušavati ritam pješačenja. Rilkeov pogled u velikoj ljepoti svog okruženja nazirao je samo smrt: njih troje, sve oko njih i u njima razodjenulo se pred njim i ostalo stajati krhko, kratkotrajno, beznačajno i bezvrijedno u svojoj prolaznosti. Analitičar je pokazao razumijevanje za pjesnikovu melankoliju kojom se zarazila i njegova učenica, ali nije mogao prihvatiti mračne zaključke svojih suputnika koje su izveli na temelju neumitne prolaznosti svega postojećeg. Naprotiv, pokušao ih je uvjeriti kako prolaznost pojačava uživanje u ljepoti, pokazati im da ne postoji valjan razlog zašto se ne bi prepustili čarima prolaznog života i upozoriti ih kako im taj užitak izmiče isključivo zbog njihove fantazije o besmrtnosti na pozadini koje sve ono što je smrtno odmjeravaju i potom obezvrjeđuju. Što se dogodilo dalje ne znamo. Ne znamo niti je li se ovaj razgovor doista zbio. Ono što ipak možemo reći je da ne laže u bitnim stvarima. Istiniti su problemi koje otvara, istinito je tugovanje i ponuđena utjeha; istiniti možda nisu samo mjesto, vrijeme i jedno ili dva imena. Razgovor je zato potrebno nastaviti i vraćati mu se čak i ako se nije dogodio. Posebno ako se nije dogodio.

 

***

 
O fantaziji logike

 

Tumačenje Freudovog kratkog eseja O prolaznosti, koji predstavlja jedini trag o spomenutoj ljetnoj šetnji, jedno je od prijepornih mjesta u dugoj, nezaključenoj, ali već sada glasovitoj polemici između Martina Hägglunda i Adriana Johnstona. Hägglund kritizira oba peripatetička stajališta jer ne uzimaju u obzir da je prolaznost konstitutivna za poželjnost, dok Johnston ne vidi kako ona sama po sebi može učiniti nešto poželjnim te brani frojdovski stav prema kojem temporalna konačnost ili ograničenost ne čini nešto poželjnim, već eventualno pojačava poželjnost onoga što je otprije bilo poželjno iz drugih razloga. Njihova mišljenja temelje se na sukobu dvije različite teorije žudnje. Taj sukob traje već nekoliko godina, a započeo je po objavljivanju Hägglundove studije Radikalni ateizam: Derrida i vrijeme života. Hägglundovo baštinjenje deridijanskih uvida redefiniralo je dekonstrukciju kao intervenciju unutar nekog diskursa kojom se eksplicira ono što je implicitno u pojmu vremenske sukcesivnosti kao minimalnog logičkog uvjeta bilo kakvog kretanja, promjene, razlike. Da bi nakon jednog trenutka nastupio drugi trenutak, inzistira Hägglund, on ne može najprije biti prisutan u sebi, a zatim biti pogođen vlastitim nestajanjem. Nedjeljivi trenutak nikad ne bi mogao poroditi dugi trenutak jer ono što je nedjeljivo ne trpi promjene. Tijek vremena zahtijeva ne samo da svaki trenutak zamijeni drugi trenutak, već i da ta zamjena bude aktivna oduvijek. Svaki trenutak mora negirati samog sebe i nestati već u svom nastanku. Kad trenutak ne bi negirao samog sebe, ne bi postojalo vrijeme već isključivo samodostatna prisutnost. Žudnja je očito ovisna o vremenskoj sukcesivnosti zbog čega Hägglund pokušava teorijski uobličiti posljedice te ovisnosti: izuzimanje od temporalne negativnosti, nazovimo je besmrtnost, nije poželjna niti to može biti. Vidimo da su u pitanju dva različita, ali međusobno isprepletena problema. Njihov odnos ću zasad napustiti i posvetiti se isključivo pitanju poželjnosti besmrtnosti jer je to problem kojeg Johnstona zanima.

Život nastaje, traje i nestaje iz čega slijedi da je temporalnost konstitutivna za njega. Besmrtnost je negacija temporalnosti, dakle negacija samog života. Žudnja za besmrtnošću je logički neodvojiva od žudnje za smrću koja je također negacija samog života. Pjesnik može žaliti zato što je ljepota smrtna, ali ne i zato što nije besmrtna jer je besmrtnost istovjetna smrti. Hägglund tvrdi da je žudnja za besmrtnošću zapravo uvijek žudnja za nastavkom života što, između ostalog, znači da mnogi ljudi ne žele ono što misle da žele. To je i operativna pretpostavka psihoanalize. Johnston, koji nastupa kao njen odvjetnik, u poglavlju knjige naslovljenom Life Terminable and Interminable ne napada kontroverznost Hägglundovog rada, već teorijski korak unazad učinjen u specijalnom slučaju radikalnog ateizma – odnosno u (Hägglundovoj) kronolibidnoj teoriji – uslijed kojeg je iluzija otpisana kao epifenomen žudnje. Time je zaboravljena teško izborena lekcija frojdovsko-lakanovske psihoanalize prema kojoj ne možemo razdvojiti žudnju i iluziju smatrajući kako iluzija povratno ne djeluje na žudnju koja ju je proizvela. Johnston upućuje na to da Hägglund ne zna što bi s razlozima pojavljivanja ljudskog samozavaravanja i njegove ustrajnosti čak i nakon što ono bude racionalno prokazano. U nizu prigovora koje upućuje Hägglundu, izdvojit ću samo onaj koji se tiče zaboravljanja metapsiholoških razloga za pojavu i ustrajnost iluzije, zbog kojeg mi se čini da kronolibidna teorija ima puno manji eksplanatorni doseg od nagonske teorije čiji je predstavnik Johnston.

O logici fantazije
 

Za čim žudnja žudi? Za besmrtnošću u vječnosti ili nastavkom vremenitog postojanja? Hägglund žudnju za besmrtnošću odbacuje zato što se beziznimno pokazuje da čovjek koji kaže da žudi za besmrtnošću žudi ili za smrću ili, što je puno češće, za nastavkom smrtnog života. Besmrtnost je sama po sebi nezamisliva. No, podsjeća Johnston, smrt je kao takva također nezamisliva pa žudnja za smrću nije odbačena. Psihoanaliza je diskurs kojem, zbog toga što mu je strana bivalentna logika koja bi žudnju prisilila da bira između života i smrti, traga za nečim što se opire pravilnom raspoređivanju u ovako kruto postavljene kategorije. To nas vraća na metapsihološke razloge za pojavu i ustrajnost iluzija koje ne mogu biti otpisane kao puki epifenomeni žudnje. Prema lakanovskoj teoriji samootuđenje pojedinca kroz objektifikaciju pomoću zrcalne slike konstituira nukleus njegovog ja i istodobno ga postavlja u odnos sa smrtnošću i s besmrtnošću. U procesu postajanja subjektom za sebe putem stjecanja ega, jedinki je omogućeno da zamisli svoj nestanak i u svojim fantazijama promatra scene iz kojih je odsutna. Prolazak kroz zrcalni stadij preduvjet je da bi pojedinac stekao svijest o vlastitoj smrtnosti, budući da ova svijest počiva na sposobnosti služenja samoobjektifikacijom u svrhu uprizorenja scenarija u kojima on zamišlja da ne postoji. Međutim, čovjekovi pokušaji da zamisli vlastitu smrt samopobijajući su kao i pokušaji da zamisli vlastitu besmrtnost. To ne proturječi Hägglundovim tvrdnjama, zapravo ih – budući da je na jednoj razini pokazao logičku neodvojivost besmrtnosti od smrti – i potvrđuje. Johnstonova primjedba tu je da istakne uvjet izricanja tih tvrdnji koji sa sobom nosi određene posljedice.

Znakovi, slike i riječi koje subjektivnosti omogućuju parcijalan susret sa smrću kao granicom predstavljivosti, istodobno zbog svoje potencijalno beskonačne ponovljivosti koja nadilazi samu subjektivnost, onemogućuju da taj susret bude potpun, odnosno da subjektivnost prekorači spomenutu granicu. Da bi se subjekt uopće suočio s vlastitom smrću mora na izvjestan način nadići svoje pojedinačno smrtno tijelo postajući dionikom simboličkog područja u kojem smrt izostaje. Johnston u jednom od dojmljivijih odlomaka u čitavoj knjizi koristi primjer tugovanja da bi ilustrirao neke druge aspekte isprepletenosti triju lakanovskih poredaka. Tugovanje nastaje operacijom pri kojoj se ono što je nestalo u realnom vraća u simboličko uobličeno komemorativnim praksama, ritualima posvećenim onome što je izgubljeno i njegovanjem sjećanja. Rad tugovanja istodobno priznaje i izbjegava priznati temporalnu konačnost stvarajući nešto što bismo mogli nazvati prisutnom odsutnošću. Nečija smrt je prihvaćena, ali uz posljedicu uskrsnuća avatara koji ne mora, vjerojatno ni neće, ali može živjeti bez izvjesnog kraja. Tugovanje nipošto nije ograničeno na slučajeve kad netko doista nestane iz naših života. Svakodnevno neprepoznato tugovanje barem dijelom utječe na neprestanu rekonstrukciju naših identiteta. Ako ono i nije jedini način odnosa prema drugima, svakako jest najvažniji. Tugovanje iz psihoanalitičke optike besmrtnost otkriva kao nezamislivu i samopobijajuću, ali isto čini i smrtnosti, odnosno apsolutnoj konačnosti bića predodređenog da umre.

O manama logike

 
Glavna zamjerka upućena Hägglundovom čitanju Freudovog eseja bila je posvećena njegovom inzistiranju na tome da temporalna konačnost konstituira žudnju. U poglavlju The True Thing is the (w)hole – osvrćući se na Hägglundovu knjigu Umirati za vrijeme: Proust, Woolf, Nabokov – Johnston ponavlja optužbu za brkanje ubikviteta s kauzalnošću. S obzirom da Hägglund kaže da su njegove analize operativne na “metateoretskoj” ili “logičkoj” razini posebno efektno djeluje Johnstonovo sučeljavanje s njim na tom području. Sam prigovor o nerazlikovanju ubikviteta i kauzalnosti je logičke naravi, budući da je nepravilno zaključiti da je temporalna konačnost uzrok naše žudnje za nečim na temelju toga što je temporalna konačnost obilježje svega postojećeg. Čak i ako prihvatimo dvojbenu tezu da su predodžbe koje subjekt žudnje zaposjeda konačne u deridijanskom smislu, odnosno podložne razornom utjecaju besprekidne temporalne negativnosti koja ih poništava, to ne znači automatski i nužno da ih subjekt žudnje zaposjeda zbog njihove konačnosti. Ako je sve podložno temporalnoj negativnosti, onda se, koncentrirajući našu pozornost na problem žudnje, moramo zapitati što navodi pojedinu libidnu ekonomiju da katektira jedne objekte na štetu drugih. Jedini Hägglundov kriterij diskriminacije je temporalna negativnost. Međutim, ako je svaki mogući katektirani objekt jednako temporalan, moramo se zapitati na temelju čega možemo dokučiti promjene u distribuciji libida.

Kad bi temporalni ubikvitet bio jedina varijabla u funkcioniranju libidne ekonomije, mogli bismo zaključiti, kako primjećuje Johnston, da bi svaki subjekt žudnje ostao libidno paraliziran nakon suočenja s potpunom nemogućnošću obrane od pustošenja koje nosi budućnost. Može li Hägglunda od optužbi za miješanje ubikviteta i kauzalnosti obraniti to što je temporalnu sukcesivnost odredio kao nužan, ali ne i dovoljni uvjet žudnje? Na početku izlaganja osnovnih postavki radikalnog ateizma upozorio sam da Hägglund izuzimanje od temporalne negativnosti ne smatra poželjnim niti zamislivim te da Johnstona više zanima pitanje poželjnosti. Međutim, Johnstonov napadački manevar na kronolibidnu logiku unutar prostora koji je definirao sam Hägglund sastoji se upravo u okretanju jednog Hägglundovog zaključka protiv drugog. Nemoguće je prihvatiti da je temporalna sukcesivnost nužan, ali ne i dovoljan uvjet zato što Hägglund inzistira na tome da ono što izmiče sukcesiji ne može biti zamislivo, a upravo je mogućnost zamislivosti protuprimjera potrebna da bismo prema logičkim pravilima nešto mogli proglasiti nužnim uvjetom nečeg drugog. Ako Hägglund pak odustane od temporalne sukcesivnosti kao nužnog, ali ne i dovoljnog uvjeta – ograničenja kojeg je sam nametnuo vlastitoj teoriji – aktualan ponovno postaje problem miješanja ubikviteta i kauzalnosti u pogledu temporalne sukcesije kojeg se htio riješiti, uslijed čega se kronolibidna teorija pokazuje manjkavom u otkrivanju tajne nastanka žudnje, promjena u ritmu njenog metonimijskog klizanja od objekta do objekta, brojnih metamorfoza i različitih sudbina. Johnstonovi prigovori su opravdani ako od teorije žudnje tražite da vam objasni na temelju kojih kriterija libidna ekonomija zaposjeda jedne objekte na štetu drugih. Slažem se s njim da je to opravdano tražiti od teorije žudnje. Međutim, čini mi se da Hägglundu to nikad nije ni bio cilj. Kronolibidna teorija nije teorija žudnje. A što je, što će od nje postati, tek ćemo vidjeti.

 

***

 
Rilke nije pronašao nikakvu utjehu u Freudovim riječima. Mrzio je svoje godine, a divio se i zavidio nevinosti djeteta: “Smrt, cijelu smrt još prije života tako blago sadržavat a ne ljutiti se, neopisivo je.”

Piše: Ante Jerić

(Adrian Jonhston: Adventures in Transcendetal Materialism – Dialogues with Contemporary Thinkers
/ 376 str. / Edinburgh UP, 2014.)

više