X

Iz Medijskog arhiva

Avanture u transcendentalnom materijalizmu (drugi dio)

 

* prvi dio osvrta pročitaje ovdje

“Nimalo ne vjerujem”, napisao je nedavno Fredric Jameson u odgovoru svojim kritičarima, “da će neuroznanost postići išta više od detaljnog mapiranja hrpe mesa koju zovemo mozgom.” Izborom riječi, nedvosmislenošću i beskompromisnošću ova rečenica sažima implicitan stav na kojem počiva dobar dio suvremene filozofske produkcije. Mozak je kvarljivo meso koje nema ništa zajedničko s čistim umom. Uvjerenje da ne postoji opravdanje za takvo razlikovanje združilo je Catherine Malabou i Adriana Johnstona. Ono što ih razdružuje je pozicioniranje psihoanalize u odnosu na filozofiju i biologiju. Malabou smatra da neurobiološka otkrića ozbiljno potkopavaju temelje frojdovsko-lakanovske psihoanalize čija jedina šansa za opstanak leži u sposobnosti da se rekonstituira kao neuropsihoanaliza, dok Johnston, nasuprot njoj, spomenuta otkrića smatra dopunom i obogaćivanjem postojeće psihoanalitičke teorije i prakse. Ova je podjela nesumnjivo pregruba: Malabou je pažljiva komentatorica psihoanalize koja se previše oslanja na njeno pojmovlje eda bi ga mogla ostaviti za sobom, dok se Johnston iznimno inventivno suprotstavlja uvriježenim interpretacijama temeljnih psihoanalitičkih spisa zbog čega je teško ne pomisliti da Lacanu uz ovakve sljedbenike renegati ni ne trebaju. Sebstvo i emocionalni život, knjiga koju zajednički potpisiju Malabou i Johnston, svojom dvodijelnom strukturom upućuje na njihova približavanja i udaljavanja, te produktivnost njihovog privremenog savezništva i napetost koja mu neprestano prijeti. Njihov dijalog, kojem će biti posvećen drugi dio osvrta na knjigu Avanture u transcendentalnom materijalizmu, nastavljen je Johnstonovim problematiziranjem određenih prigovora koje Malabou upućuje psihoanalizi još od svoje briljantne studije Novi ranjenici.

Stvaranje uništavanjem

 

Vrijeme je da nešto veću pozornost posvetimo destruktivnoj plastičnost kao jednom od središnjih filozofema koje je Malabou inaugurirala. Destruktivna plastičnost je, ukratko, promjena koja stvara uništavajući. Ona nije tek puka anihilacija postojećeg oblika jer uništenjem istodobno stvara oblik kojeg prije nije bilo. Jedan od slučajeva destruktivne plastičnosti je ozbiljni cerebralni udes. On oblikuje nešto u nešto drugo, nekog u nekog drugog, preoblikuje nekog starog u nekog novog tako da on više nije sposoban prepoznati samog sebe. Osoba neće preživiti rad destruktivne plastičnosti, ali je preživljava život sam. Samo što taj život postaje nemoguće iskupiti i za njega više nema nade. Psihoanaliza računa na iskupljenje, ona je, kako znamo, diskurs nade. Utoliko je nemoćna pred ovim šokom, čistom kontingencijom udesa koja čovjeku onemogućuje da prepozna samog sebe i dade smisao onome što mu se dogodilo. Problem nije samo to što tako udešeni čovjek ne može narativizirati traumu. Čak i kad bi, pod vodstvom analitičara, unesrećeni mogao pridati neki smisao svom udesu, njegovo biološko tijelo koje nastavlja živjeti s ranom, sada lišeno svojeg prethodnog identiteta, ne može podržati priču koju bi on pričao samom sebi. Psihoanalitička terapija počinje s plačem, jadom i očajem, no ovakav tip nesreće ne prate ni plač, ni jad ni očaj. Jedva da ičeg ima. Prisutno je samo nezainteresirano biće koje nema niti motiva, niti načina da se suoči s onim što mu se dogodilo. A ono što se dogodilo je uništenje.

 
Malabou uprizoruje sukob između psihoanalitičkog i neurološkog poimanja uništenja. Radi to tako da svakoj od znanosti pripisuje različiti tip uzročnosti. Uzročnost pak podrazumijeva zakonitost bez koje uopće ne bi bilo moguće govoriti o uzroku, odnosno podrazumijeva određen i specifičan odnos između uzroka i posljedice. Uzrok nije uzrok osim ako ne vlada nad poretkom događaja. Seksualnost, Freudov pojam, i cerebralnost, pojam koji uvodi Malabou, dva su različita tipa uzročnosti od kojih je prvi pridružen psihoanalizi, a drugi neurologiji. Ove dvije znanosti ujedinjuje zajednički zadatak koji se sastoji u analizi psihe kao sustava što obuhvaća proučavanje kako autoregulacije tog sustava, tako i učinak slučaja na rad tog sustava, a razdvajaju ih nekompatibilni pristupi pitanju odnosa između pravilnosti i slučaja, odnosno psihičkoj događajnosti. Drugačije rečeno, na pitanje nastaje li psihički poremećaj zbog njenog unutarnjeg poremećaja ili je sam poremećaj intruzija nečeg izvanjskog, daju drugačije odgovore. Malabou, kako smo vidjeli, najveću pažnju posvećuje ekstremnim slučajevima neuropatologije u kojima stradava autoafekcija žrtve nakon ozljeda središnjeg živčanog sustava zbog čega se njena osobnost nepovratno mijenja. Ona izabire upravo takve slučajeve jer nas oni najjasnije suočavaju s nečim što izmiče seksualnosti kao uzročnom poretku koji pripada psihoanalizi. Psihoanaliza pretpostavlja neuništivost psihe zbog koje ne može promisliti posljedice kontingentnog udesa koji je psihu, kako navodno pokazuju primjeri koje Malabou bira, očito uspio uništiti. Povreda psihoanalitičke aksiomatike ima terapijske posljedice. Analitičar pristupa pojedincu koji nakon cerebralnog udesa živi odvojeno od svojih afekata s namjerom da mu pomogne, ali mu to ne uspijeva. Ne uspijeva mu zato što u tijelu koje je preživjelo smrt osobe koja mu je poslana na terapiju ne prepoznaje novu osobu. Pred njim danas stoji drugi čovjek, stranac bez vlastite prošlosti, novi ranjenik – netko tko doista treba pomoć i kome bi analitičar trebao pomoći, ali ne zna kako.

Smrt, naša i tuđa

 
Malabou u Freudovom opusu vidi kontinuitet koji mu mnogi njegovi komentatori, neovisno o sklonostima prema psihoanalizi, rezolutno odriču. Jedna od proširenijih periodizacija u Freudovom radu razlikuje tri faze među kojima je posljednja, obilježena dalekosežnim filozofskim spekulacijama, posebno ozloglašena te se u najboljem slučaju smatra teorijskim korakom unazad u odnosu na prethodnu. U njoj je formuliran nagon smrti s namjerom da zamijeni staro načelo homeostaze. Malabou sa svoje strane u toj posljednjoj fazi ne vidi ništa ekscesivno. U frojdovskom nauku seksualna etiologija psihičkih poremećaja mora uvijek uzeti u obzir ugodu i destrukciju. Malabou navodi niz razloga zbog kojih smatra da je nagon smrti prisutan u psihoanalizi od njezinih začetaka, makar je prošlo puno vremena dok je konačno imenovan. Čini mi se da je prikladno, na tragu rasprave između Hägglunda i Johnstona predstavljene u prošlom osvrtu, promotriti način kako Malabou pristupa problemu nepredstavljivosti smrti kao uništenja i ulogu koju on igra u njezinom mišljenju. Vratimo se zato na razliku koju Malabou uspostavlja između psihoanalitičke i neurološke uzročnosti.

 
Bilo bi pogrešno tvrditi da je psihoanalitička uzročnost jedan tip diskursa koji inzistira na neuništivosti psihe, a neurološka uzročnost drugi tip diskursa koji ustrajno brani stav da psiha može biti uništena. Oba su posvećena promišljanju uništenja, ali to rade na radikalno drugačije načine. Frojdovsko-lakanovska psihoanaliza priznaje mogućnost uništenja, ali je zanima nesvjesni status ove ideje. Ključno je pitanje kako se psiha suočava s mogućnošću vlastitog uništenja. Upozorili smo na psihoanalitički stav koji kaže da nesvjesno vjeruje da je besmrtno. Smrt je prazni pojam koji nema svoj korelat u nesvjesnom. Jedini način da psiha susretne svoj nestanak je neizravan. Ona to može, svjesno ili nesvjesno, učiniti samo uprizorenjem svojeg odvajanja od same sebe. Minimalni razmak mene od mene samog otvara mogućnost uništenja. Taj razmak dopušta mi da pojmim postojanje opasnosti koja bi mogla uništiti mog dvojnika. Dakle, moje udvostručenje preduvjet je suočavanja s mojim uništenjem. Psihoanalitička uzročnost opasnost od uništenja određuje kao krajnji horizont događajnosti. Reći da je to krajnji horizont znači, između ostalog, reći da ne priznaje mogućnost postojanja događaja koji bi uništio taj horizont. Malabou je sumnjičava prema tom izrazu izvjesnosti, konačnosti i nepovredivosti. Ona traga i smatra da na kraju pronalazi drugačiji tip uzročnosti koji priznaje postojanje događaja koji uništivom čini čak i samu opasnost od uništenja. Dokaz pronalazi u slučajevima pacijenata s ozljedama mozga koji su očito lišeni sposobnosti da svjesno ili nesvjesno predstave ili, možda bolje reći, predosjete mogućnost vlastite smrti. Budući da se takav oblik psihičkog funkcioniranja suprotstavlja aksiomima frojdovsko-lakanovske psihoanalize, potrebno je napraviti njihovu temeljitu reviziju eda bi ona ostala relevantna. Malabou smatra da je pred nama doista paradigmatska promjena uslijed koje psihičko nesvjesno koje vjeruje u vlastitu besmrtnost više ne bi trebalo biti od najvećeg interesa, već bi to trebala postati cerebralna autoafekcija kao objava i neprekidni unutarnji podsjetnik na smrtnost. Horor koji nastaje kad taj neprekidni podsjetnik na smrtnost ipak bude prekinut trebao bi ponukati psihoanalizu da se rekonstituira kao neuropsihoanaliza.

Bezbožna praksa

 
Čini se da je upravo činjenica da Malabou povremeno na istu ravan stavlja frojdovsko-lakanovsko nesvjesno i cerebralno odredilo Johnstonov odgovor. Osim što se očito razlikuju, imaju oni i dosta sličnosti što Johnston pokazuje nabrajajući mjesta na kojem Malabou autoafektivnom središnjem živčanom sustavu pripisuje različite aspekte karakteristične za nesvjesno. Cerebralna autoafekcija nije niti svjesna niti samorefleksivna baš kao što frojdovsko-lakanovsko nesvjesno zna bez da zna kako zna i misli bez da misli kako misli. Njih nije moguće izjednačiti zbog čega Johnston koristi priliku da istakne koje su to karakteristike nesvjesnog koje ima biološku osnovu, ali je nesvodivo na nju. Bestemeljni temelj frojdovsko-lakanovskog nesvjesnog čini tkivo instanci egzogenih heteroafekcija bez konačnog značenja. Zakonitosni kontinuiteti stvoreni i održavani od strane nesvjesnog su zamišljeni pseudozakoni privremeno nadređeni diskontinuitetima koje čine nizovi kontingentnih, međusobno nepovezanih događaja koji se ne podvrgavaju nikakvom zakonu. Subjekt bitan za psihoanalizu oblikuje se subjektifikacijama besmislenih susreta koji uvijek izmiču uzročnosti. Johnston smatra da analizand psihoanalize nije suštinski različit od pacijenta s neuropatologijom – odnosno dopustimo li da je različit, moramo dodati da se radi o razlici u stupnju, a ne razlici u kvaliteti. Čini mi se da pritom ne obraća dovoljno pozornosti na činjenicu da bi se Malabou vrlo vjerojatno s njim u tome složila. U njenoj studiji ozljede mozga zadobile su status paradigme. Paradigmatski primjer je istodobno najiznimniji i najbanalniji primjer. Ozljede mozga su paradigmatske jer služe kao model nasilnih, besmislenih, neočekivanih i nepredvidljivih šokova koji mijenjaju čovjekov identitet, prekidajući njegov odnos sa samim sobom i trajno remeteći proces njegove autoafekcije. U isto vrijeme, one su samo ostvarenje modela, samo još jedna trauma, ni po čemu drugačija od drugih s kojima dijeli karakteristike poput nezainteresiranosti, distanciranosti i afektivne hladnoće. Malabou bi rekla da nisu sve traume nastale uslijed velikih ozljeda mozga, no da sve traume uključuju promjene u moždanom funkcioniranju. Moje rezerve prema Malabou pojavljuju se uvijek kada mi se čini da nelegitimno poopćava neke svoje zaključke. Nisam bio nimalo uvjeren da jedan vrlo specifičan primjer psihičke traume, koja ima vrlo široku definiciju, može postati paradigma svih trauma.

 
Johnstonov odgovor, na moje veliko čuđenje, uopće ne ide u tom smjeru. On je, kako sam rekao, sasvim suglasan sa stavljanjem na istu ravan analizanda psihoanalize i pacijenta s ozbiljnom neuropatologijom. Temeljna razlika među njima je to što jedan može pridati smisao besmislenim događajima, a drugi ne može. Johnston dodatno radikalizira tezu Malabou tvrdeći da je nulti stupanj psihičkog funkcioniranja obilježen diskontinuitetima. Ljudi svakodnevno stvaraju kontinuitete ondje gdje ih nema povezujući međusobno nepovezane događaje. Kad im to iz bilo kojeg razloga ne uspijeva obraćaju se za pomoć analitičaru koji im u tome pomaže. Analitičar nije svemoćan, i bez sumnje unutar terapijskog procesa on može naići na čovjeka koji više nije sposoban zamisliti kontinuitet, zbog čega mu on na kraju ne može pomoći. Međutim, Johnston smatra kako susret analitičara s čovjekom kojem ne može pomoći, nipošto ne znači potpuni bankrot psihoanalize kao teorije i prakse na koji upozorava Malabou. Svoj odgovor završava podsjećanjem da se analiza uvijek dotiče onog u čovjeku što ga nadilazi. Ako je nesvjesno ono na čemu počiva analiza, onda bi njen prikladni završetak bio označen čovjekovim mirenjem s nepostojanjem metafizičke instance koja bi zajamčila smisao njegovom životu i rasvjetljavanjem prethodno zamračenih ekstimnih aspekata njegovog psihičkog života. Ti aspekti nisu ništa drugo do blaža verzije novih rana. Možda nepriznatu stravu susreta sa žrtvama koje su pretrpjele strašne traume čini to što su nam barem u nekoj mjeri slične. Zazoran je njihov pogled u kojem na trenutak možemo nazrijeti nešto tuđe u nama samima.

Piše: Ante Jerić

(Adrian Jonhston: Adventures in Transcendetal Materialism – Dialogues with Contemporary Thinkers
/ 376 str. / Edinburgh UP, 2014.)