X

Iz Medijskog arhiva

Prisutnost odsutnosti



“Napuštao sam mjesto gdje sam bio nesretan, a nije me činilo sretnim što ga napuštam.”

 
U Fragmentima ljubavnog diskursa Barthes spominje Werthera, gdje ovaj objašnjava plemenitost koja odlikuje svako samoubojstvo. „Priča se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpe jahanjem – sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je često tako: želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječitu slobodu.“ I sam Barthes kao da je došao do toga zapisima u Dnevniku korote.

 
Dnevnik je autor počeo zapisivati dan nakon smrti majke. Privrženost majci mu je zamjerila Marguerite Duras koja je u svom djelu Stvarni život išla toliko daleko tvrdeći da homoseksualac ne može biti pisac jer da bi bio pisac mora moći uživati u ženskoj ljubavi, u ljubavi sa ženom. Ipak, zapis je to koji (uspješno) porađa bol jednog dječaka u odraslome tijelu. Dječakov užas, dječakovu nemoć. Porađa sumnju u vlastito postojanje nakon iznenadnog nestanka najvažnijeg Drugog od kojeg, čini se, nikako da se oslobodimo u potpunosti, da se emancipiramo. Na mnogo načina je ovaj jezik boli univerzalan. Preveli ga u smrt majke, djeteta ili ljubavnika, ta bol kao da ima istu dramaturgiju. U nju su upisani nevjerica, ignoriranje, sumnja, samouvjeravanje, pokušaj nadilaženja, suze, tjeskoba, suicidalnost.

 
Na puno načina je ovaj dnevnik specifičan i smatram da ga valja čitati kroz prizmu jednog od identiteta autora, njegove homoseksualnosti. Ne da bismo banalizirali ili stereotipizirali majčinsku ljubav i podršku, nego da bolje razumijemo njegovu homoseksualnu nužnu usamljenost u društvu koje u tom trenutku ne prepoznaje prava i zahtjeve takvog pojedinca, takve zajednice. Svaki gubitak “stupa podrške” u tako osjetljivom životu je više nego dramatičan.



 
Odnos prema majci uvijek je odraz općeg odnosa jedne civilizacije prema ženi. Primjer ovog odnosa na zanimljiv način preslikava pretjerano blizak i ovisnički (infantilan) odnos sin – majka. Preslikava kulturni kod u kojemu je takav odnos moguć. 
Što se onda može reći o tom odnosu, istinski? Je li se uopće govori o odnosu kada se ignoriraju temeljni fakti jednog života, fakt homoseksualnog identiteta, ako se možemo složiti? Je li se (ikada) govori o odnosu? Barthes se (kao i Hamlet) obraća ovom Drugom, svojoj majci – ali s onu stranu nje same – ne vlastitom voljom, nego voljom čiji je on u ovom trenutku zastupnik, to jest voljom oca, a također i voljom koja zahtijeva red, pristojnost, stid (Lacan). Pitanje jest do koje mjere ovom fragmentarnom dramom – dnevnim kratkim zapisima “dominira Majka kao Drugo, to jest kao prvobitni subjekt zahtjeva” (Lacan). Barthesov dnevnik pati od straha i užasa susreta s korotom, nevjericom i nemogućnošću prihvaćanja činjenice smrti vlastite majke. Onoga što mu je ona predstavljala, njezine nezamjenivosti. “Htjeti pisati o ljubavi, znači suočiti se sa zbrkom jezika: onim područjem izluđenosti u kojemu je jezik istovremeno previše i premalo, pretjeran (zbog neograničenog širenja ja, zbog preplavljenosti osjećajima) i siromašan (zbog kodova na koje ga ljubav ograničava i izravnava). Suočen sa smrću sinčića, Mallarme se, da bi pisao (pa bile to tek krhotine pisma), podvrgava podjeli roditeljskih uloga:


 
Majka, plače


Ja, mislim


 
No ljubavni odnos pretvorio me u atopijski subjekt, nerazdjeljen: ja sam svoje vlastito dijete: istovremeno sam otac i majka (sebe samog, drugog): kako da podijelim posao?” (Fragmenti ljubavnog diskursa). Figura boli dominira dnevnicima te nas vraća u Barthesov ljubavni vokabular iz Fragmenata ljubavnog diskursa gdje kaže : “(Samo Majka može žaliti: biti potišten, kaže se, znači nositi u sebi lik Majke, onakvu kakvu zamišljam da će me vječno žaliti: nepomična, mrtva slika, izašla iz Nekuia, ali drugi nisu Majka: njima žalovanje, meni depresija.)” Figura žalovanja određena je kontinuitetom boli te panikom koju pojačava činjenica da umrlog više nema.

 
U našoj kulturi živi posebno odgojen strah od gubitka majke, majčinske figure, uloge. Živi uvjerenje da se “tek tada zapravo odraste”. Teško je izvojevati pobjedu nad takvom indoktrinacijom. Mi koji nismo stvorili potomke ili ih nikada nećemo, vjerujem da imamo posebnu navezanost na ulogu majke u našim životima. Htjeli mi to priznati ili ne. Sa svim njezinim (i)realnim funkcijama. Suvremena ideologija zdravlja poseban fokus stavlja upravo na prve tri godine provedene uz majku. Zdravstvene i školske institucije brane tu ideju. Mediji i marketinške industrije stoje na prvom frontu obrane te ideje. Psihoanalitičari kreću s majkom, a vrlo često i završavaju na toj figuri. Ipak, uloga majke u literaturi kao da je uvijek sa strane, kao da se autorski glasovi stide istaknuti, izgovoriti tu funkciju, to iskustvo, taj teret. Često se opisi kamufliraju, zaobilaze. Fokus je, složit ćete se, na seksualiziranim ili potencijalno seksualiziranim odnosima. Rijetko kada na temeljnim odnosima, koje mogu dostići prakse pisanja kao što je Barthesova. U onako zamišljenim seksualiziranim odnosima otac dobije, uglavnom dobije ulogu. Ulogu, po mogućnosti, odsutnog oca. Majka se i dalje javlja kroz žrtvu, pokoru. U real-političkom životu i dalje kroz neravnopravnost: i ekonomsku i političku.

 
Možda i nije teško zamisliti otkud potreba za zapisima ovakvog tipa (koje navodno sam autor nije želio objaviti te je čin objavljivanja te knjige okarakteriziran kao kontroverzan): krajnja osamljenost. Diskurs boli i bolovanja je krajnje neprihvatljiv unatoč tome što se njime služe tisuće i tisuće subjekata. Sustav ga ne podržava. Bol/žalovanje su napušteni, kako od nositelja moći tako i od njezinih mehanizama (umjetnost, znanost, tehnika). Puno je važnije da su ovi zapisi ipak objavljeni. Ovakva svjedočanstva nam trebaju: da nas pripreme, da nas ohrabre, da nam budu štake u sličnom žalovanju, radi lakšeg identificiranja. Prikazuju, ako hoćete: portret dva subjekta, onog mrtvog i onog koji živi, koji žaluje. Subjekti su prikazani strukturalno, ne psihološki te omogućuju mjesta govora. Mjesto onog koji govori u sebi (na papiru) prema voljenom objektu koji ne govori. Koji je mrtav. Moguća je to priprema.

 
Veliku nelagodu su mi izazvali Dnevnici korote. Kao da su donijeli precizno seciranu dramaturgiju onog što nas (odista) čeka nakon smrti tog važnog Subjekta. Onog što me može čekati. A zasada samo čeka na dan svoje premijere. I još par repriza.

Piše: Srđan Sandić

(Roland Barthes: Dnevnik korote / 264 str. / Naklada Pelago, 2013.)