X

Iz Medijskog arhiva

Warren Montag: Althusser i njegovi suvremenici

Jedan od čitanijih Althusserovih suvremenika napisao je da bi filozofske knjige trebale biti dijelom detektivskog, a dijelom znanstvenofantastičnog karaktera. Prema njegovim kriterijima knjiga Warrena Montaga definitivno je filozofska knjiga čiji je znanstvenofantastični aspekt naglašeniji. Pisati na znanstvenofantastični način znači, između ostalog, pisati o stvarima koje ne poznajemo ili o stvarima koje jedva poznajemo. Upravo tu zalazimo na teren o kojem želimo nešto reći. Poriv za pisanjem dostojan svog imena javlja se samo na granicama našeg znanja, diljem područja koje razdvaja znanje od neznanja, u prostoru gdje jedno neprimjetno prelazi u drugo. Montag, najkompetentniji tumač Althussera, oprezno je na više mjesta u svom tekstu upozorio kako se njegov radni materijal, nad kojim je proveo godine, opire zauzdavanju i kako briljantni i provokativni tekstovi koje je pokušao tumačiti prizivaju različite, međusobno kontradiktorne interpretacije, koje ih svejedno ne mogu u potpunosti iscrpiti. Nije propustio spomenuti kako je i sam Althusser smatrao da mu njegov vlastiti rad izmiče i suprotstavlja mu se zbog čega je on samog sebe znao opisivati kao filozofa bez opusa. Althusser je mislio da mu vlastiti rad ne pripada, i to ne zato što je ideje preuzimao od drugih, kako bi se dalo zaključiti na temelju nekih od flagelantskih pasusa iz autobiografije Budućnost traje dugo, nego zato što ono što je napisao nije bilo ono što je htio napisati. Kad razmišljamo o Althusseru možda je još važnije od pisanja pitanje čitanja. Njegov način čitanja, pravi filozofski problem, pretpostavlja da se tekst pokušava obraniti od siline proturječja koja ga konstituiraju. Althusser, materijalistički filozof, želi ih obznaniti da bi tekstu mogao postaviti prava pitanja. Naime, prema njegovom uvjerenju, tekstovi proizvode više nego što znaju, proizvode odgovore na pitanja koja u njemu nisu postavljena, a koja se mogu naslutiti kao manjak ili tišina koja uznemirava njihovu navodnu samodostatnost i stabilnost. Filozof treba postavljati prava pitanja, razotkriti sukobe koji su motivirali nastanak teksta i, jednom kad taj posao bude gotov, nužno zauzeti stranu. Najveća kvaliteta Montagove knjige jest što Althusserove protokole čitanja uspijeva primijeniti na tekstove Althussera samog uslijed čega oni otkrivaju antagonizme koji su ih motivirali u sredini njihova nastanka i istodobno čine razumljivijim fascinaciju i odbacivanje koje njihov spomen još uvijek izaziva.

Tajna povijest strukturalizma

U početku, kaže jedna od dogmi humanistike, bijaše de Saussure. Ta dogma je nepovrediva, ali onaj tko se ozbiljnije bude bavio poviješću strukturalizma, morat će se suočiti s drugačijim genealogijama koje su nesumjerljive s invarijantom što za ishodište uzima objavljivanje Tečaja opće lingvistike. Sumnjam da će ijedna od njih biti usporediva s onom imaginarnom koju je predložio Althusser. Montag je iznimno ekonomično izložio problematiku odnosa geneze i strukture koja je zaokupljala niz francuskih filozofa ranih šezdesetih godina. Ono što čini najzanimljiviji dio prvog poglavlja njegove knjige jest upućivanje na Althusserovu gestu raskida sa strukturalizmom za čije je rezultate prethodno bio pokazao veliki interes. Ona se sastojala u prijedlogu alternativne genealogije koja je – koliko god nevjerojatno zvučalo – uključivala Monstesquiea, Hegela i Diltheyja. Althusserov pothvat nije završio kao historia arcana: nisu ga pretjerano zanimale denuncijacije kolega u smislu upiranja prstom u navodno prešućena teorijska pozajmljivanja, već demonstracija da se strukturalistički problemi i pokušaji njihovog rješavanja mogu i trebaju potražiti u povijesti filozofije. Rezultati takve potrage naveli su ga da se distancira od stjegonoša strukturalizma jer, prema njegovom mišljenju, njihovi radovi, daleko od toga da uspijevaju nadići arhineprijatelja strukturalizma Hegela, samo ponavljaju idealističke teze upotrebljavajući pritom tek svladani lingvistički vokabular. Ako postoji velikan u francuskom kontekstu kojeg možemo bez zadrške proglasiti stukturalistom, onda je to Lévi-Strauss. Montag, u preciznom komentaru onodobnih gigantomahija, pokazuje kako je Althusser dokazivao, i to poprilično uvjerljivo, da je Levi-Strauss konačnim uporištem strukturalističkog projekta učinio ljudski um koji je hipostaziran kao struktura svih struktura. Ono što je posebno zanimljivo jest da je Roman Jakobson, teoretičar koji je svojim radom bitno obilježio svaku sredinu što se retroaktivno u kanonskim pregledima ustanovila kao jedna dionica u razvoju strukturalizma, tvrdio da su članovi Praške škole, grupe teoretičara posvećene razvoju strukturalne lingvistike koja je začeta na kraju dvadesetih godina prošlog stoljeća, inspiraciju i model za humanističke znanosti općenito tražili u hegelijanskoj i huserlijanskoj verziji fenomenologije čime je, makar neizravno i nenamjerno, potvrđena Althusserova intuicija.

Spinozistički racionalizam

Prisjetimo se problema jednog libertina koji je Pascal izložio u Mislima. On želi vjerovati u Boga, ali osjeća samo prazninu tamo gdje bi žudnja koju žudi osjećati trebala biti. Napomenuto mu je da je puno važnije ono što radi od onog u što vjeruje i savjetovano da radi kako je propisano. Uskoro njegov manjak vjere neće ni biti bitan jer će djelovanje proizvesti vjerovanje. Čini se da dobiveni savjet počiva na biheviorizmu prema kojem bi se ideje mogle uvjetovati praksom što bi ih učinilo odrazom tijela. Althusser, kako je poznato, razmišlja o odnosu između vjerovanja i djelovanja pišući o ideologiji. Ako ustrajemo na odvajanju ideja od djelovanja, prije ili poslije suočit ćemo se s nepodudaranjem između vjerovanja nekog subjekta na jednoj strani i njegovog djelovanja na drugoj te ćemo morati – upravo zato da bismo sačuvali ovu pojmovnu dihotomiju – pretpostaviti ideje drugačije od onih za koje misleći subjekt misli da mu pripadaju, odnosno ideje koje će biti sukladne njegovom djelovanju. Althusser, pristajanjem uz Spinozu, činjenicom smatra da ove interpolirane ideje ne postoje prije djelovanja koje im korespondira iz čega izvodi zaključak da bi subjektove ideje trebalo tražiti u njegovom djelovanju i isključivo u njegovom djelovanju. Ideje pojedinačnog subjekta postojale bi samo u njegovom djelovanju tako da bismo, ako se vratimo na slučaj podčinjavanja ritualu koji opisuje Pascal, trebali uočiti da tamo nije u pitanju izmjena primata između mišljenja i djelovanja, budući da postoji samo djelovanje dok je mišljenje tek jedan od njegovih derivata.

Montag se dotiče ove epizode u drugom poglavlju knjige nakon što je predstavio savezništvo između Lacana i Althussera koje je na koncu razvrgnuto te se, sukladno tome, Althusserova ocjena Lacanovih teorijskih nastojanja potpuno obrnula. No, ne zanima me toliko povijest tog kompliciranog prijateljevanja, koliko pokušaj sagledavanja problematičnog odnosa mišljenja i djelovanja iz perspektive psihoanalize. Za psihoanalizu u svim njenim varijantama nije toliko bitno ono što mi znamo ili mislimo da znamo o samima sebi. Naše nesvjesno može biti prepoznato samo u onome što radimo pri čemu treba napomenuti da je govor oblik djelovanja najdostupniji psihoanalizi. Značenje nečijeg govora ne otkriva se u njegovim namjerama nego u onome što kaže bez obzira na svoje namjere. To je sasvim dovoljno da shvatimo zašto se psihoanaliza, posebno u svojoj lakanovskoj verziji, učinila bliskom Althusseru i zašto ju je pokušao, pomalo nasilno, uklopiti u svoj spinozistički projekt. Montag se zadržava u granicama razdoblja koje promatra, no na ovom mjestu zgodno je podsjetiti da je utjecaj lakanovske psihoanalize i altiserovske koncepcije ideologije dvosmjeran. Primjerice, Žižek je na stranicama Sublimnog objekta ideologije, u svojim najboljim trenucima, na fonu Althussera nizom primjera pokazao kako je ideološko iskrivljavanje locirano u samoj društvenoj stvarnosti, odnosno na razini onog što pojedinci čine, a ne na razini onog što misle ili znaju da čine; podsjetio na Althusserovu interpretaciju paskalovskog motiva i nastavio ga razrađivati bez pristajanja na spinozističku aksiomatiku. Njegovo pitanje, višak u odnosu na Althussera, bilo je kako ideološki aparat države biva internaliziran, odnosno kako je moguće da podčinjavanje proizvede vjerovanje kao ideološki učinak? Althusser, prema Žižeku, nikad nije uspio objasniti vezu između ideoloških aparata države i ideološke interpelacije jer u okviru njegove teorije ideologija biva internalizirana samo uspješnim usvajanjem simboličkih formi poput značenja ili istine premda nije jasno što omogućuje da to usvajanje bude uspješno. On smatra da je potrebno još nešto da bi se pristajanje na ideološku istinu moglo objasniti, a to nešto je ontološki manjak. Žižek kaže da zbog njega internalizacija po strukturnoj nužnosti nikad do kraja ne uspijeva, ali dodaje da taj nepotpuni uspjeh internalizacije ne čini neuspjeh prihvaćanja ideologije, nego upravo uvjet prihvaćanja. Prije interpelacije postoji subjekt obilježen manjkom, a ideologija u svojim simboličkim formama prihvaća se kao fantazmatski scenarij i pronalazi svrhu samo u odnosu na manjak koji mora prekriti. Manjak i potreba za njegovim djelomičnim prekrivanjem, upotrebljeni sada da bi objasnili društvenu dinamiku, postaju mjera dominacije i otpora što dovodi do toga da je ponekad vrlo teško uvjerljivo objasniti zašto ljudi u određenim oblicima aktivno rade protiv svoje podređenosti koje im predviđaju ideološki scenariji ili, još teže, kako ispitati zašto to često ne čine kad se oni potpuno pohabaju. No, to je problem za neki drugi tekst.

Montag pokazuje dodatnu dimenziju Althussera koji vehementno poriče svijest i interiornost. Bitna posljedica za analizu jest da drama prepoznavanja postaje potpuno sporedna. Tu dolazimo do specifičnosti Montagove minuciozne analize Althusserovih spisa o ideologiji koja predstavlja jednog Althussera koji je puno bliži Foucaultu nego Lacanu. U Althusserovim spisama naznačeno je, koliko u tekstovima toliko i između njih, da se razvoj ideoloških aparata države oblikuje kao odgovor na otpor koji im prethodi i čini ih nužnima u borbi među klasama, zbog čega oni nužno nose obilježja tog rata. Zahvaljujući tome, premda Althusser ne objašnjava kako, oni mogu proizvesti učinke suprotne onima u ime kojih su nastali. Zato Althusser te aparate može opisati kao krhke, sposobne proizvesti ne samo subjektivaciju u dvostrukom smislu te riječi – stvaranje pojedinca i podanika – nego i nusprodukte poput kolektivnosti i pobune. Kad su stvari tako postavljene, pitanje više nije procjena u kojoj je mjeri ideologija shvaćena kao sustav ideja ili vjerovanja prihvaćena ili odbijena, već procjena sile materijalnog aparata koji prije pokreće tijela nego umove ili, bolje reći, umove imanentne tijelima. Neovisno o slijepim ulicama Althusserovog prihvaćanja spinozističkog racionalizma, možemo zaključiti da je on nezaobilazan u njegovom ponovnom promišljanju marksizma, kao i za niz paralelnih teorijskih projekata koji su se razvijali šezdesetih i sedamdesetih godina, što je obećavajuća tema koju, nakon Montagove odlične uvodne prezentacije, treba iscrpnije ispitati.

Slučajni susreti

Posljednje poglavlje knjige posvećeno je dvama tekstovima s početka i kraja Althusserove karijere. Ovaj potonji, Podzemna struja filozofije susreta, nakon posthumnog objavljivanja predstavljao je svojevrsni skandal te je tumačen ili kao Althusserov raskid sa svime što je prethodno napisao ili kao priznanje ekscesa koji je bio prisutan svuda u njegovom radu, pa i u njegovim najpoznatijim tekstovima. Radi se o vrlo čudnom tekstu, napisanom u jednom dahu, a Montagovo tumačenje svoju reduktivnost iskupljuje nevjerojatnom okretnošću. Njegova interpretacija ide u smjeru uvjeravanja čitatelja da je najvažniji problem ovog teksta, koji komprimira toliko različitih motiva, podrijetlo i budućnost kapitalizma. Nadahnut materijalizmom susreta kakav je formuliran u Epikura i Lukrecija, Althusser nas poziva da o nužnosti počnemo razmišljati kao o postajanju nužnim kontingentnih susreta umjesto da kontingenciju nastavimo smatrati modalitetom nužnosti.

Althusser razliku između mladog i kasnog Marxa koju je sam prije bio ustanovio nadomješta novom razlikom: Marxu koji formulira teoriju dijalektičkog napredovanja načina proizvodnje, zastupniku teleološkog materijalizma, suprotstavlja Marxa, zastupnika aleatornih susreta. Razmišljanje o načinima proizvodnje počevši od njihovih pretpostavki uključuje razmišljanje o njima iz perspektive susreta. Konstitutivni elementi oblikovanja bilo kojeg načina proizvodnje, elementi između kojih se uspostavlja odnos, kao što su slobodna radna snaga i novac koji nije produktivno iskorišten, pripadaju različitim, međusobno nesvodljivim povijestima. Od trenutka susreta, jednom kad se radna snaga i tokovi novac susretnu na određenom prostoru, prostoru najamnog rada, nastaje određeni način proizvodnje s pripadajućim oblicima nužnosti i stabilnosti. Sam susret je kontingentan, nije se morao dogoditi, slobodna radna snaga i novčani kapital mogli su postojati usporedno bez da im se putanje ikada ukrste. Nužnost, ili pravilna reprodukcija novonastalog načina proizvodnje, sama je proizvedena kontingencijom i nikad je se ne može osloboditi. Montag kaže da je ono što p(r)ogoni Althusserov tekst strah da će jednom uspostavljeni aleatorni susret kojim je konstituiran kapitalizam potrajati neodređeno doba. Althusser se boji onoga što ne završi kad mu je vrijeme i kao obranu od ovog straha postulira prvobitni ponor iz kojeg sve dolazi i u kojeg se sve mora vratiti, prazninu, radikalnu nestabilnosti koja prijeti čak i najstabilnijim strukturama. Njeno značenje u okviru teksta nije toliko u tome što omogućuje proizvodnju svijeta, već u tome što dovodi do trenutka njegovog neumitnog uništenja koji opet otvara priliku za stvaranje nečeg novog i drugačijeg. Montag se pri kraju svoje odlične, zbog mnoštva razloga doista nezaobilazne knjige, poigrava s idejom da Althusser u tom tekstu pokušava, paralelno s još jednim njegovim čitanijim suvremenikom, uobličiti teoriju mesijanstva bez mesije. Taj je suvremenik, suputnik i prijatelj u eulogiji Althusseru napisao nešto je vrijedilo prije Montaga, a vrijedi i poslije njega: “Svatko od nas ima tisuću lica, ali oni koji su poznavali Louisa Althussera znaju da je ovaj zakon u njemu pronašao blještavi, izvanredni i preuveličan primjer. Njegov rad je velik prvenstveno po onome što potvrđuje i po onome što riskira, po onome preko čega je prešao u mnoštvenom, izlomljenom i često prekinutom nastupu, po ogromnim preuzetim rizicima i svemu što je podnio: njegov pothvat bio je osobit i ne pripada nikome.”

Piše: Ante Jerić

(Warren Montag: Althusser and His Contemporaries: Philosophy’s Perpetual War / 256 str. / Duke University Press, 2013.)