X

Iz Medijskog arhiva

Sebstvo i emocionalni život (Adrian Johnston)

“Postoji li išta što može izazvati veću tjeskobu”, pita se Adrian Johnston, “od osjećaja da ne možeš vjerovati ni vlastitim osjećajima, od sumnje da ti vlastita duša govori poluistine ili da laže?” Odgovor nam valja potražiti u Antonionijevoj trilogiji filmova, poredanih u strogo definiranom nizu. U Avanturi će tijekom izleta jedna ljubav biti zaboravljena, a zamijenit će je druga koja neće preživjeti kraj filma. U Noći će bračna ljubav umrijeti u manje od jednog dana što će mužu biti dovoljno da pokuša potražiti utjehu u zagrljaju nove žene i da odustane od te ideje. U Pomrčini ljubav će odmah nakon vlastitog obznanjivanja biti zanijekana. Antonioni iz filma u film skraćuje interval definiran pojavljivanjem ljubavi i njenim nestankom. No, ne radi se jednostavno o pojavljivanju i nestanku određenog osjećaja, već o neproničnoj isprepletenosti onog što likovi misle, onog što osjećaju i, najvažnije, onog što misle i ne misle da osjećaju. Egzistencijalni grč protagonista njegovih filmova ne nastaje zato što oni osjećaju pa prestaju osjećati, već zato što jedva, krivo ili uopće ne prepoznaju što to točno osjećaju. Zbog toga ono što traže ne uspijevaju naći, ono što im je ponuđeno ne uspijevaju izabrati, a tjeskoba od koje žele pobjeći steže ih na kraju tumaranja jače nego na početku. U najboljem slučaju oni naslućuju svoje stanje kako to prikazuje završna scena Avanture koju dijele Monica Vitti i Gabriele Ferzetti. U njoj biste željeli vidjeti izraz ženine povrijeđenosti nakon spoznaje nevjere, katarktički ispad, možda šamar nakon kojeg bi ona, još uvijek mlada, mogla dočekivati nove ljubavnike s uvijek istim nadanjima i ispraćati ih s uvijek istim razočaranjima. Željeli biste vidjeti muškarčevu spoznaju da je sve moglo biti drugačije, možda priznanje da mu je sreća izmaknula jer se pokazao nedostojnim dara koji mu je bio ponuđen. Ne nalazite ono što biste željeli, ono što očekujete, a još manje očekujete ono što ćete pronaći. Čini se da Vitti nije sigurna je li ikad bila privržena Ferzettiju, a uvjerenja i nadanja, koja je maloprije tiho nazivala svojima, brzo su zanijekana, iako nisu zaboravljena. Upitno je da li se na mjestu gdje bi trebao biti netko kome je stalo još uvijek netko nalazi. Sve što se moglo očekivati od kraja jedne ljubavi u neočekivano nježnoj sceni prepustilo je mjesto beznađu i uzajamnom sažaljenju dvoje ljudi koji su se prepoznali kao jednako bijedni, koji ne mogu vjerovati samima sebi, a kamoli jedno drugom i koji, tek kad to priznaju, mogu bez ostatka podijeliti zajedničku tjeskobu.

Tjeskoba je za nas najvažniji afekt jer će ispitivanjem njenih valencija Adrian Johnston u svom dijelu knjige Sebstvo i emocionalni život otpočeti reviziju frojdovske i lakanovske metapsihologije afekta. Knjiga koju potpisuje s Catherine Malabou nastala je, kako je naznačeno već u njenom podnaslovu, na sjecištu filozofije, psihoanalize i neuroznanosti. Njihov pionirski pothvat obogaćivanja svakog pojedinog diskursa spoznajama dvaju preostalih inovativan je u tolikoj mjeri da nam tek predstoji uspostavljanje parametara prema kojima bi ga bilo primjereno procjenjivati. U prvom nagovoru na čitanje knjige pažnju ću posvetiti Johnstonovoj reviziji metapsihologije afekta svjesno izbjegavajući, u mjeri u kojoj to bude imalo smisla, njegove filozofske i neuroznanstvene reference. Koliko je ovdje provedena metapsihološka revizija potrebna možete pretpostaviti već na pozadini raširenog mišljenja da psihoanaliza nije uspjela na zadovoljavajući način uklopiti afekt u svoje teorije zbog njihovih inherentnih ograničenja, a koliko je bitna, i zbog čega će u dogledno vrijeme predstavljati nezaobilazno štivo, možete saznati tek nakon što uzmete knjigu u ruke. Johnston priznaje probleme s psihoanalitičkim pristupu afektu, ali ne priznaje njegova inherentna ograničenja, već smatra da frojdovsko-lakanovski tekstualni korpus, kojeg ponosno nasljeđuje, sadrži naznake mnogih uvida suvremene neuroznanosti kao i veliku rezervu uvida koji tek trebaju biti razrađeni unutar ove nove znanstvene paradigme. Poslovična Johnstonova akribija u ovoj knjizi dolazi do punog izražaja, te naprosto zapanjuje količina materijala na koju se poziva da bi na različitim mjestima koncizno pokazao brojna međusobno isključiva razmatranja afekta u temeljnim psihoanalitičkim spisima, prije nego što predloži novo razmatranje u okviru vlastite metapsihologije. U tekstu koji slijedi uputit ću na samo neka njegova odstupanja od tradicije psihoanalitičkog poimanja afekta počevši, naravno, od Freuda.

Freud: afekt je (ne)svjestan

Freud je afekt smatrao kvalitativnim izrazom nagonske energije i njenih mijena. U takvom određenju prisutna je razlika između osjećaja kao subjektivnog vida afekta i energetskih procesa koji ga uvjetuju. Opravdanost tog razdvajanja mučila je Freuda tijekom čitave karijere. Nije razriješio dvojbu može li afekt zadržati smisao ako se ne upućuje na svijest o njemu. Standardna verzija povijesti Freudove misli, kanonizirana u Rječniku psihoanalize Laplanchea i Pontalisa, promjene statusa afekta veže uz prijelaz s prve (nesvjesno; predsvjesno; svjesno) na drugu topiku (id; ego; super-ego). Freud je u više navrata postavljao pitanje o mogućem postojanju nesvjesnog afekta da bi ga, nakon konačnog formuliranja prve topike, odbacio kao kontradikciju u pojmu. Čovjek mora doživjeti osjećaje da bi oni bili osjećaji, stoga se čini besmisleno govoriti o afektima kao iskustvima onkraj svijesti o njima. Pitanje nesvjesnog afekta prema ovom narativu komplicira se s razvojem druge koncepcije psihičkog aparata u kojoj svjesno gubi minimalnu autonomiju koju je prije imalo. U novoj topici veliki dio instanci ega i super-ega je nesvjestan zbog čega su, barem načelno, moguća četiri tipa interakcija između ovih psihičkih instanci: onaj između svjesnog super-ega i svjesnog ega, onaj između svjesnog super-ega i nesvjesnog ega, onaj između nesvjesnog super-ega i svjesnog ega i, konačno, onaj između nesvjesnog super-ega i nesvjesnog ega.
Johnstonova glavna teza jest da se svjesna manifestacija nesvjesnog afekta itekako može razlikovati od manifestacije tog afekta kad je prikladno osviješten. Čini se primjerenim da tu tezu ilustriramo pomoću omiljenog psihoanalitičkog afekta. Freud je davno ustanovio da čovjek nije samo nemoralniji nego što vjeruje, nego i puno moralniji nego što zna. On se može ogriješiti o savjest za koju ni ne zna da je njegova sa strašnim posljedicama po svoj život; ako je krivnja afekt koji proizvodi super-ego, onda izravna interakcija nesvjesnog super-ega i nesvjesnog ega može rezultirati nesvjesnom krivnjom koju “grešnik” neće osjećati kao krivnju, budući da mu nije ni na kraj pameti da je nešto skrivio, nego kao neki drugi osjećaj, najčešće kao neuhvatljivu, sveprisutnu, rasplinutu, antonionijevsku tjeskobu. Svi putevi vode prema tjeskobi. Čak joj je i Lacan, notorno nesklon priznavanju primata afekta, posvetio čitav seminar. Lacan kaže da je tjeskoba isključivo ljudski afekt čime želi reći da se čovjek, jednom kad se konstituira kao govoreće biće, nužno otuđuje od svojih osjećaja. Mora ih priopćavati jezikom, a jezik nije nomenklatura. Jednoznačno podudaranje između osjećaja i njihovih naziva je strogo nemoguće, a često potpuno je njihov odnos prilično nekongruentan, što ga lišava sigurnosti da osjeća baš ono što kaže da osjeća. Uvijek postoji opravdana sumnja da, govoreći sebi ili drugima, čovjek griješi glede najintimnijih stvari što u njemu porađa tjeskobu. Koliko god opaska o tjeskobi kao afektu koji je odjeljiv od niza sličnih afekata koje dijelimo s ostalim živim vrstama bila draga Johnstonu i činila mu se uvjerljivom, ipak pretpostavlja kruti dualizam afekta na jednoj strani i označitelja na drugoj koji njegova studija nastoji opovrgnuti.

Lacan: afekt (ni)je označitelj

Pojednostavit ćemo, ali ne i banalizirati Lacanov pristup ovoj problematici ako kažemo da on afekte izjednačava sa svjesnim osjećajima koji mogu više ili manje precizno upućivati na nesvjesnu stvarnost satkanu od označitelja. Afekt je diljem njegovog učenja, s frojdovskom legitimacijom, sveden na osjećaj koji mora biti osviješten da bi uopće postojao. Možemo se varati zašto osjećamo nešto, ali ne možemo zamijeniti ono što osjećamo za nešto drugo. Za razliku od afekta, naša svijest neke označitelje može zamijeniti za neke druge. Označitelj nema bit, on nije ništa drugo doli učinak diferencijalnih odnosa svih označitelja koji postoje u datom trenutku, što ima niz posljedica. Iz psihoanalitičke perspektive najvažnije je primijetiti da zbog potiskivanja ili nekog drugog obrambenog mehanizma nećemo uvijek biti u stanju osvijestiti neke označitelje zbog čega ćemo se nužno u većoj ili manjoj mjeri prevariti o njihovoj naravi, kao i o naravi drugih označitelja koji su njima bitno određeni. Johnstonova intervencija u lakanovsku metapsihologiju pokazuje kako je ova podjela neodrživa. Označitelj ne mora biti jezična jedinica kao u lingvistici. Bilo što može biti označitelj ako je njegovo funkcioniranje vezano uz njegov položaj u konstelaciji sinkronijskih sustava i dijakronijske dinamike koje su upravljene nastajućim i nestajućim prostorno-vremenskim razlikama. O afektima možemo razmišljati kao o označiteljima, što nas pak prisiljava da priznamo duboko uznemirujuću istinu istaknutu na početku teksta. Naši osjećaji nisu neposredovana, sirova izvjesnost u koju se možemo pouzdati. Moguće je krivo prepoznati ne samo razloge zbog kojih se osjećamo kako se osjećamo, nego i ono što osjećamo. To je razlog zbog kojeg smo u kritičnim životnim trenucima sami sebi stranci, zbog kojeg se tako lako možemo prepoznati u licu Monice Vitti.
Činjenica da nismo transparentni samima sebi kako u pogledu onog što mislimo, tako i u pogledu onog što osjećamo nije povezana samo s egzistencijalnim hororima. Johnston, kojemu praktična psihoanaliza nije strana, zna da analitički proces računa na nju. U pamtljivom pasusu knjige opisana je česta potreba histerizacije analizandova diskursa kako bi se on susreo sa nesvjesnim dijelom vlastite psihe. Ono što analitičar pokušava postići na razne načine jest potkopati analizandovu navodnu vlast nad vlastitim govorom i njegovim značenjem ili, lakanovski rečeno, prekinuti diskurs gospodara koji se ukazuje kao analizandova iluzorna vlast nad diskursom. Analizand kojem je inducirana histerija postat će nesiguran, te će se početi pitati je li uistinu čovjek kakvim ga drugi ljudi smatraju i, još važnije, kakvim sam sebe smatra. Nastojat će spoznati kako se uistinu osjeća, odnosno osjeća li se zaista onako kako osjeća da se osjeća. Histerizacija potkopova samouvjerenost u svakom pogledu, ne izuzimajući pritom afekte. U učinkovitoj analizi, koja uspijeva svladati otpore na koje nailazi, sumnjivim postaje čak i sigurnost kakvu pružaju osjećaji. Analitičar može i treba voditi analizanda do spoznaje kako njegovi osjećaji nisu uvijek izravno povezani s onim s čime se na prvi pogled čine povezani, kako pojedini osjećaji mogu prikrivati druge osjećaje i njima pripadajuće ideje. Primjerice, nije rijetko da se tijekom analize ispostavi, na iznenađenje onog koji joj se podvrgnuo, kako su naličje emfatičnih izraza privrženosti i ljubavi prema nekoj osobi, koji su organizirali njegov čitav život, zapravo agresija i mržnja. Preduvjet analize dostojne svog imena, kakav god bio njezin ishod, razotkrivanje je i prihvaćenje neposrednosti kao iluzije.

Johnston: afekt je sumnjiv

Lakanovsku psihoanalizu posebno zanima aktivnost primarnog procesa jejezika (lalangue) – “tepanja dojenčeta koje idiotski i radosno otkriva tjelesni užitak proizvodnje besmislenih zvukova” – igranje s fonemima i grafemima, tok zvukova, slika i oblika neobuzdan aktivnošću sekundarnog procesa, odnosno poštivanja pravila jezične sintakse i semantike koje je nužno za proizvodnju konvencionalnog, intersubjektivno prepoznatljivog značenja. Prilikom ulaska u jezik nije toliko bitna izgradnja materinjeg jezika, koliko je bitan nikad u potpunosti uspješan pokušaj eliminacije besmislenog meandriranja jejezika ili, jednostavnije govoreći, obrazovanje vokalnog aparata sužavanjem njegovih mogućnosti. Jezik je ono što ostaje od jejezika nakon što dijete bude uvučeno u simbolički poredak. Uloga intersubjektivnih faktora u genezi sociosimboličke subjektivnosti, onog što ljude čini ljudima, nesvodljiva je i nezaobilazna. Spontani endogeni razvoj fizioloških sustava, niti njihova međusobna interakcija, ne mogu objasniti kako čovjek postaje čovjekom jer ne uzimaju u obzir usvajanje jezika koje je presudno za subjektivaciju. Za procese selekcije i eliminacije koji su nametnuti djetetovim neuralnim mrežama, procese određene pažljivim odstranjivanjem i oblikovanjem preostalog jejezičnog materijala u prepoznatljive jezične oblike, zaslužna je neprestana interakcija djeteta sa svojim skrbnicima. Poništavanje služi razlici, potvrđivanje je logično ovisno o njemu, zbog čega ono predstavlja konstruktivan element na razini neuralnog umrežavanja. Ovaj izlet u prostor interakcije djeteta i njegovih skrbnika, prije nego što divlja rijeka jejezika postane ponornica, bitan je jer pokazuje neodvojivost afekta i označitelja. Prelazak jejezika u jezik, vrijeme kad dijete ne postoji za sebe prije nego što se odrazi u zrcalima onih o kojima ovisi, istodobno je somatsko i psihičko. To je najbolji, ali nipošto jedini primjer neopravdanosti održavanja razlike između afekta na strani materije i označitelja na strani psihe. Označitelj je materijalan i može bitno kasnije u životu utjecati na ono u ljudskom tijelu što nam se činilo potpuno autonomnim, samodostatnim i nedostupnim označitelju.
Tragovi jejezika tijekom života nastavljaju se ispoljavati svakodnevno na različite načine, primjerice u snovima ili jezičnim omaškama, zbog čega analitičar mora jednaku pozornost posvetiti kako onome što mu analizand govori svojevoljno, tako i onome što biva izrečeno mimo njegove volje. Jednom iniciran u simbolički poredak, čovjek kao govoreće biće je “kula babilonska” izgrađena od jejezika i jezika. Kao da nepreciznost jezika nije dovoljna prepreka predstavljanju afekta, u njegovim prekidima ukazuje se jejezik niti afektivnog niti označiteljskog karaktera, odnosno istodobno i afektivan i označiteljski. On zatvorenu taksonomiju afekta, unatoč pokušajima njenog definiranja od Descartesa do Pankseppa, čini nemogućom. Osnovna lekcija Johnstonove metapsihološke revizije jest da prepreka preciznom predstavljanju afekta nije samo epistemološko-reprezentacijske naravi. Uz neizvjesnost u predstavljanju afekta postoji i neizvjesnost u afektivnom životu, odnosno neizvjesnost samog afektivnog života. Ljudi svakodnevno osjećaju, krivo prepoznaju ono što osjećaju ili to uopće ne prepoznaju. Nekad posljedice ne primijetimo, a nekad nas sustigne njihov užas. Sunce ponekad nestane, stvari se počnu raspadati i od svega ostane još samo osjećaj da ne možeš vjerovati ni vlastitim osjećajima, samo sumnja da ti vlastita duša govori poluistine ili da laže. Valjda postoje neki osjećaji, ali kakav je to čovjek koji ih ne može razlikovati i prepoznati. U Pomrčini se posljednja montažna sekvenca odvija bez ljubavnika. Nakon što je ljubav zatajena sunce se pomračuje. Ništa više nije bjelodano, a na mjestu ugovorenog susreta iz minute u minutu svjetla je sve manje. Jedino što na kraju zasja je električna rasvjeta, a svuda okolo je samo tama u kojoj se izgubila Monica Vitti.

Piše: Ante Jerić

(Catherine Malabou & Adrian Johnston: Self and Emotional Life – Philosophy, Psychoanalysis, and Neuroscience / 304 str. / Columbia University Press, 2013.)